Sport i nasilje

S

Građanski teoretičari pod “nasiljem u sportu” podrazumevaju ono ponašanje koje prekoračuje pravilima utvrđene granice “sportske borbe”. Tako, na primer, nije nasilje ukoliko bokser, “na propisan način”, udarcem u glavu usmrti svog protivnika, ali je nasilje ukoliko ga nogom udari u zadnjicu. U prvom slučaju, biće proglašen “šampionom”; u drugom, biće diskvalifikovan. Očigledno se radi o pozitivističkoj (lojalističkoj), a ne o humanističkoj odredbi nasilja. Nasilje nije ono ponašanje koje ugrožava čoveka, nego uspostavljeni poredak.

Sport je institucionalizovano nasilje i kao takav obračun s osnovnim ljudskim pravima, pre svega sa pravom na život. U njemu ne samo da je legalizovano pravo na ubijanje, već ono postaje najviši vrednosni izazov za čoveka. Mogućnost da se ubije i mogućnost da se izgubi život polazna je osnova za dokazivanje “čojstva”. U sportu je do krajnjih konsekvenci ostvaren vladajući princip življenja u kapitalizmu, “čovek je čoveku vuk”, i to pod oreolom “viteštva” kojim se zverskoj borbi za mesto pod suncem nastoji pribaviti “kulturni” legitimitet. Toliko isticani i hvaljeni fair-play ne temelji se na poštovanju čoveka, njegovih osnovnih i neotuđivih ljudskih i građanskih prava, već na poštovanju uspostavljenog poretka u kojem je čovek sveden na zver, a ljudska zajednica na zverinjak. Otuda je za Kubertena, Huizingu, Dima i druge građanske teoretičare, ubistvo čoveka, svedenog na “protivnika”, “kulturni čin” ukoliko se izvede uz poštovanje vladajućih pravila ponašanja. Do kakvog besmisla vodi ovakvo shvatanje pokazuje i njihov odnos prema ratu koji, ukoliko se poštuje određena (zadata) forma, postaje “igra” i kao takva najviši kulturni izazov. Dodamo li tome da oni pod igrom podrazumevaju “zadovoljstvo” i “bezbrižnost”, dobićemo celovitu sliku kako o patologiji aristokratije, tako i o patologiji buržoazije, naslednika “viteškog” pogleda na svet.

Istovremeno dok se obračunavaju s “agresivnom prirodom” čoveka, građanski teoretičari u sportu vide sredstvo za stvaranje i razvoj borbenog karaktera “uzornog” građanina. On postaje glavno pedagoško oruđe za pripremanje čoveka za život u kapitalističkom društvu i za borbu za očuvanje tog društva. Sport, kao segment vladajućeg poretka, postaje svojevrsna “ludačka košulja” koja se od malena navlači čoveku koji je, od onih koji poseduju vladajuću moć, proglašen ludim i nateran (u okviru uspostavljene “borbe pod suncem”) da se ponaša kao ludak. Kuberten, “otac” modernog olimpizma i jedan od vodećih građanskih pedagoga, još je krajem XIX veka pisao: “Boks je struggle for life (pod. P. d. K.), pretstava borbe za život; čovek pažljivo bira svoj trenutak, odabira mesto i tras! – upućuje svom protivniku udarac pesnicom u koji ulaže svu svoju snagu i odlučnost. Kakvo zadovoljstvo!, a o korisnosti jedne takve vežbe ne treba ni govoriti”. (1) Agresivno ludilo fanatizovanog malograđanina postaje najviši vrednosni izazov i kamen temeljac za izgradnju i razvoj građanske pedagoške misli i prakse. Za Karl Dima, jednog od vodećih ideologa nacističkog olimpizma i sportske pedagogije u posleratnoj (Zapadnoj) Nemačkoj, sport je “borba”, shvatanje koje će do svog najvišeg izraza doći u Hitlerovom poimanju boksa: “Nijedan sport mu nije ravan u izgrađivanju agresivnosti, u iziskivanju munjevite odluke, i u jačanju tela u čeličnoj hitrini. Prirodno je da u očima naših intelektualaca ovo izgleda divlje. Ali, dužnost rasno-nacionalističke države nije da odgaja kolonije miroljubivih esteta i telesnih degenerika.” (2)

Ono što sportski prostor čini posebnim je to, što se na njemu u ogoljenom obliku reprodukuje logika svakodnevnog života koja je uokvirena normativnim nitima koje treba da omoguće funkcionisanje sistema. Na ringu, u ulozi “boksera”, čovek postaje pretstavnik i borac za osnovne vrednosti kapitalizma i kao takav stiče “pravo” da ubija – i da bude ubijen. Na taj način se, simbolično, potvrđuje potpuna dominacija životne logike kapitalizma nad čovekom. Život postaje ulog sa kojim se obezbeđuje učešće u borbi za mesto pod suncem i izražava lojalnost vladajućem poretku. Nije slučajno što građanski teoretičari toliko insistiraju na “riziku”, uključujući i rizik smrti, kao glavnoj karakteristici sporta, niti je slučajno što rat dobija status “igre”. Borba na život i smrt, uz poštovanje “pravila igre” sa kojima se obezbeđuje funkcionisanje i opstanak kapitalizma, vrhovni je i neprikosnoveni egzistencijalni princip i on se u sportu pojavljuje u “čistom” obliku. Osnovno pravo čoveka – na život, podređeno je osnovnom “pravu” kapitalizma – na opstanak. Naravno, sve mora da dobije “kulturni” oblik. Krvavi obračun na ringu postaje “fini muški sport” i “plemenita veština” i kao takav osnov vladajućeg pedagoškog sistema. Maštoviti Kuberten otišao je dalje: predložio je da se demonstracija borilačkih bokserskih stavova dopuni “Odom radosti” i drugim Betovenovim delima. I nacistički “umetnici”, inspirisani Hitlerovom “ljubavlju prema boksu”, nastojali su da daju svoj doprinos estetizaciji “plemenite veštine”. Torakov kip “Boksera“, koji je pretstavljao otelotvorenje nacističkog “nadčoveka”, jedan je od primera takvog pregalaštva.

Jedan od osnovnih načina dokazivanja vrednosti, a samim tim i opravdanosti krvavih ili (samo)destruktivnih sportova je pozivanje na “hrabrost”. Ali, zbog čega se “hrabrost” dokazuje u krvavoj borbi protiv drugog čoveka? U vezi sa tim, da li je istinska hrabrost tući se po ringovima, ili se boriti, zajedno sa drugima, za promenu svog ponižavajućeg društvenog pložaja? Da li je Martin Luter King, borac za ljudska i građanska prava Afro-amerikanaca u SAD (koga će, kao i mnoge druge njegove saborce, ubiti beli rasisti uz podršku američkih vlasti) bio hrabar, ili su to “crni gladijatori” koji se, najčešće za beznačajne sume, međusobno istrebljuju po američkim ringovima? “Hrabrost” u sportu sled je duha vladajućih odnosa, što znači plivanje niz maticu. Kukavičko prihvatanje postojećeg života, u kojem je čovek izložen najgorim ponižavanjima, pretstavlja osnov “hrabrosti” u sportu. Oni koji iskeženih zuba u ringu jurišaju na svoje “protivnike” (koji isto tako potiču iz sirotinjskih geta) u nameri da ih “smrve”, u svlačionici pognute glave kleče pred svojim gazdama, moleći za milost.

Interesantno je da su glavni protagonisti teze da su krvavi sportovi “najviši ispit hrabrosti” upravo oni, koji drže sport u svojim rukama i kojima ne pada na pamet da izađu na ring. Kada se ima u vidu da su krvavi sportovi “privilegija” sirotinje, jasno je da je ta teza samo jedno od sredstava da se pridobiju deca sirotinjskih geta i od njih naprave moderni gladijatori – robovi kapitala i politike.

U sportu ne samo da je dozvoljeno, nego se pospešuje i čak zahteva (u boksu i drugim borilačkim sportovima) ponašanje koje je, inače, zakonom zabranjeno. Nesvesni i svesni nehat (tzv. “klizeći startovi” u fudbalu); namerno nanošenje teških telesnih povreda, ubistvo sa predumišljajem i najavom (!) (kao što je to slučaj u boksu); pripremanje na ubistvo i saučestvovanje u njemu (treneri, vlasnici kluba); potstrekavanje na nanošenje teških telesnih povreda i ubistvo (sudije koje samo poštuju “pravila borbe”) – sve su to oblici ponašanja koji se u svakodnevnom životu najstrožije kažnjavaju, a koji su legalni i legitimni deo “sportske borbe”. Ukinuti su aristokratski dvoboji (koji su izvođeni bez prisustva javnosti i koji nisu imali komercijalni već lični karakter) kao “surovi i necivilizovani”, a uvedene su krvave borbe plaćenika koje dobijaju prvorazredni društveni značaj. Da hipokrizija bude veća, istovremeno dok se zabranjuju borbe pasa da bi se “zaštitile životinje”, na TV se svakodnevno prikazuju “sportski spektakli” u kojima se ljudi bespoštedno uništavaju – uz oduševljenu podršku sportskih komentatora. “Nehumano” je dozvoliti da jedan pas drugome odgrize uvo ili pregrize grkljan, ali je “plemenito” kada čovek, sveden na “sportistu”, na zverski način ubije svog “protivnika”!

Što se tiče životinja, njihova “agresivnost” u funkciji je neposrednog zadovoljavanja njihovih nagonskih potreba. Za razliku od životinje, koja svoje prirodne potrebe zadovoljava na način sa kojem se potvrđuje njena životinjska priroda, čovek stvara takve oblike za zadovoljavanje svojih potreba kroz koje potvrđuje i razvija svoju ljudsku prirodu (postaje čovekom) i na taj način prevazilazi ograničenost postojećeg sveta, odnosno, stvara svoj svet. Pored toga, čovekov životinjski predak nije vuk, kojeg građanska misao svodi na krvoločnu zver koja nema ni trunke osećanja za zajednički život da bi na osnovu takve slike došla do (životinjske) prirode čoveka, već ona vrsta majmuna (šimpanza) koja je izuzetno druželjubiva i kod koje nema ni traga one agresivnosti, pogotovu ne destruktivnosti, koja je prisutna u ponašanju određenih pojedinaca i grupa u civilizovanom svetu. Ono što su učinili nacisti tokom Drugog svetskog rata, ili američka soldateska u Vijetnamu (i u drugim zemljama), u potpunosti je izvan dometa zakonitosti koje vladaju u životinjskom svetu. Istovremeno, građanski teoretičari ne podmeštaju čoveku samo “činjenicu” da je “po svojoj prirodi agresivan”, već i takve načine za “obuzdavanje” agresije koji po svojoj nasilničkoj i destruktivnoj prirodi prevazilaze sve ono što se dešava u prirodi.

Kada građanski teoretičari govore da je čovek po svojoj prirodi “agresivan”, oni po pravilu imaju u vidu muškarca koji je sveden na “vuka”. Da li to znači da žena nema “životinjsku prirodu”, ili je nastala od neke mirnije životinjske vrste, recimo od ovce? Sudeći po nastojanju građanskih ideologa i crkve da ženu svedu na sredstvo za biološku reprodukciju društva, moglo bi se zaključiti da je životinjski predak žene – krmača. U tom smislu, kako je to hteo Kuberten, Hitler i drugi oduševljeni olimpijci, telesna aktivnost žene u funkciji je obezbeđivanja materinstva.

Što se tiče  čovekovih “necivilizovanih” predaka, njihov život i shodno njemu njihovo ponašanje bitno se razlikuje od modela “čoveka” koji je stvorila građanska antropologija. Govoreći o životu praistorijskog lovca Erih From konstatuje: “Čini se da postoje dva obrasca ponašanja  koja su postala genetički programirana kroz lovačko ponašanje: surađivanje i dijeljenje. Suradnja članova iste grupe bila je iz praktičkih razloga neophodna u većini društava koja su se bavila lovom; isti je bio slučaj i s dijeljenjem hrane. U većini klima, osim arktičke, meso se ne može spremiti i sačuvati. Sreća u lovu nije bila jednako raspodijeljena među lovcima, stoga su oni koji su bili sretne ruke danas dijelili s onima koji će biti sretne ruke sutra. Pretpostavimo li da je ponašanje u lovu dovelo do genetskih promjena, doći ćemo do zaključka da suvremeni čovjek posjeduje urođeni impuls za surađivanjem i dijeljenjem, a ne ubijanjem i okrutnošću. (…) Na sreću, naše znanje o ponašanju lovaca nije ograničeno na nagađanja: na raspolaganju nam je dosta podataka o još postojećim lovcima i sakupljačima hrane koji pokazuju da lov ne potiče na destruktivnost i okrutnost i da su primitivni lovci relativno neagresivni u usporedbi s njihovom civiliziranom braćom. (…) Postoje direktni podaci o životu prethistorijskog lovca u kultovima životinja koji ukazuju na činjenicu da on nije bio po prirodi destruktivan”. (3)

Pišući o lovu u feudalnom društvu, From zaključuje: “‘Elitni lov’ izgleda da zadovoljava želju za vladanjem, uključujuci određenu količinu sadizma, koji  je karakterističan za vladajuću elitu. On nam govori više o psihologiji feudalizma nego o psihologiji lova.“ (4) Ovde treba dodati i to, da je aristokratija lov, dvoboje i rat proglasila “igrom”, što znaci “razonodom”. Kritikujuci Vashburnova shvatanja, From konstatuje: “Washburnova je tvrdnja da mnogi ljudi uživaju u ubijanju i okrutnosti đelomično ispravna, ali ona znači samo to da postoje sadistični pojedinci i sadistične kulture; no ne odnosi se na sve pojedince, ni na sve kulture. Viđet ćemo, na primjer, da sadizam mnogo češće postoji kod frustriranih ljudi i društvenih klasa koji se osjećaju nemoćni i nalaze malo zadovoljstva u životu, na primjer, niže klase u Rimu, koja je nadoknađivala svoje siromaštvo i društvenu nemoć sadističkim spektaklima, ili niža srednja klasa u Njemačkoj iz koje je bilo regrutirano najviše Hitlerovih fanatičnih pristalica; ove osobine mogu se naći i kod vladajućih klasa koje se osjećaju ugrožene u svojoj vladajućoj poziciji i svom vlasništvu (From, u fusnoti, navodi primer masakra pariskih komunara od strane Tjera, prim. aut.), ili u potlačenim grupama željnim osvete.” (5)

Teza da je “čovek po svojoj (životinjskoj) prirodi takmičar” postaje sve besmislenija kako se intenzivira ne samo dehumanizacija već i denaturalizacija čoveka. “Rekorderi se rađaju u epruvetama!” je pravilo koje ne upućuje samo na robotizaciju tela, već i na stvaranje fanatizovane samo-destruktivne svesti koja je u stanju da blokira i uništi samo-odbranbene mehanizme organizma, odnosno, na stvaranje (mazohističkog) karaktera koji u mučenju i uništavanju tela pronalazi najveće zadovoljstvo i samopotvrdu. Osnovni cilj trenera nije više razvoj takmičarske, već samodestruktivne motivacije. Budući da borba za rekord vodi sve dramatičnijem uništavanju organizma sportiste, neophodno je kod čoveka ubiti ljudsku, a stvoriti fanatičnu samodestruktivnu svest. Ne rival sa staze, već sam organizam čoveka postaje njegov najveći “protivnik” kojeg treba, i po cenu njegovog uništenja, pobediti – primoravajući ga da ispunjava zahteve koji su pred njega postavljeni. Od takmičarske, došlo se do samodestruktivne svesti. Radi se o potpunoj instrumentalizaciji čoveka posredstvom vladajuće logike kapitalizma. Dokrajčeni su autentični igrački potencijali u čoveku (Eros, mašta, kreativnost, spontanost…) i on je, u vidu “sportiste-rekordera”, postao “čisto” oruđe za stvaranje profita i obezbeđivanje strateških interesa kapitalističkog poretka. Savremeni kapitalizam “omogućio” je čoveku da doživi “kvalitetni skok”: on nije više samo “nasilnik” ili “zver”, već je “unapređen” u “destruktora”. Opet se potvrđuje da građanska pedagogija u određenju “ljudske prirode” ne polazi od čoveka, već od prirode kapitalističkog društva nastojeći da prilagodi čoveka njegovim zahtevima. Markuzeovim rečima kazano, “društvene se i političke potrebe moraju pretvoriti u individualne, nagonske potrebe”.

Logika potrošačkog društva, sve agresivniji javni mediji nameću uništenje kao “novi početak”, kao “rešenje problema”. Nezadovoljstvo ljudi  usmerava se ka iživljavanju u bezobzirnoj destrukciji. Neprestano se proizvode novi objekti na kojima čovek treba da iskali nezadovoljstvo zbog sve bednijeg društvenog položaja i sve neizvesnije egzistencije. U potrošačkom društvu moći-imati znači moći upotrebiti, moći upotrebiti znači moći uništiti, a moći uništiti znači biti “slobodan”. Uništenje robe postaje kompenzacija obezvređenom čoveku za nedostatak istinske slobode. Zahvaljujući tome što je i sam čovek opredmećen (sveden na “radnu snagu”, “kupca”, “gledaoca”, “pacijenta”, “glasača”…) , odnos prema stvarima postaje odnos prema ljudima. Stvorena je duhovna glad ne samo za smrću, nego za uništenjem. To se sve jasnije uočava na sportskim pretstavama. Sportski ambijent postaje prostor projektovanog uništavanja čoveka u spektakularnom obliku. Skorašnja istraživanja, koja su izvršena u SAD, pokazuje da ljudi odlaze na stadione da bi doživeli scene uništenja čoveka. O tome Kristofer Laš: “Nije čudno da je kritika takmičenja postala osnovna tema u sve razvijenijoj kritici sporta. Ljudi danas povezuju rivalitet sa neobuzdanom agresijom i teško mogu da zamisle takmičenje a da istovremeno ne pomisle na ubistvo.” Laš navodi zaključak američkog sociologa Herberta Hendina (Hendin), do koga je ovaj došao na osnovu analiza testova studenata „Kolumbija univerziteta“ (intelektualne “elite” američkog društva), da ispitanici “nisu mogli da zamisle takmičenje koje ne dovodi do nečijeg uništenja (anihilation)”. (6)

Potreba za pretstavama u kojima dominira uništavanje ljudi bitno je različita od potrebe za scenama umiranja karakterističnim za stari Rim (gladijatorske borbe, masakri hrišćana…), ili za srednji vek (javna pogubljenja). Savremeni kapitalistički malograđanin sve je manje u stanju da se uživi u patnju umirućeg jer je u njemu sve više degenerisano ljudsko. Ono što on traži na sportskim borilištima je “zabava” koja treba da mu omogući da zaboravi na svakodnevni život i da mu pruži kompenzaciju za svakodnevna lišavanja i ponižavanja. Sportista je taj koji treba da izvede pretstavu u kojoj će da se reprodukuje dramatika svakodnevnog življenja – što čini osnov privlačnosti sporta. Njegove veštine i telesne sposobnosti ne shvataju se kao ljudski kvaliteti, već kao osobine zabavljačke robe. Robotizacija čoveka u sportu, tehnizovanje sportskog ambijenta, proces industrijske proizvodnje rekordera… – do te mere dehumanizuju čoveka da on iza sebe nema šta drugo da ostavi osim rekorda koji postaje mera njegovog obezvređenja (uništenja) i koji za gledaoca ima sve više samo apstraktnu vrednost.

Jedan od sportova u kome neskriveno dolazi do izražaja nasilničko-destruktivni duh koji vlada u današnjem kapitalističkom društvu je karate. U njemu je na simboličan način ujedinjeno znanje (veština), tehnika (instrumentalizovano telo) i fanatizovana (destruktivna) svest. Što je najgore, karate postaje ubilačka moć sa kojom čovek treba da se “zaštiti” od drugog čoveka – po cenu njegovog uništenja. Izvesnost ljudskog življenja traži se u posedovanju ubilačko-destruktivne moći koja usmerava čoveka da se ponaša kao robotizovana zver. I najmlađi uzrasti (uključujući i devojčice) vaspitavaju se u ambijentu u kojem je čovek bezlični deo grupe, gde su svi istovetno obučeni i izvode iste pokrete bespogovorno sledeći komande “učitelja”. Fanatizacija čoveka izvodi se i na taj način što “borci”, izvodeći pokrete usmerene prema zamišljenom “protivniku”, ispuštaju krike što treba da im pomogne da se užive u ubilački pokret. Na njihovom licu ne ogleda se radost življenja, već bespoštedna ubilačka (destruktivna) rešenost. U karateu su do punog izražaja došli svi oni odnosi i procesi putem kojih se čovek otuđuje od sebe i kao takvi su suprotstavljeni čoveku. “Postati oštrica mača”, jedan od osnovnih “pedagoških” postulata “učitelja” borilačkih veština sa Dalekog Istoka, govori o tome sa kakvom fanatičnom pokornošću čovek treba da postane rob ubilačke moći (koja samo simbolizuje apsolutnu vlast poretka nad čovekom). Stvaranje ubilačke moći je istovremeno i stvaranje mogućnosti da se ona upotrebi. To nije pasivna moć, nego moć koja u čoveku razvija ubilačku rešenost koja postaje osnov odnosa prema ljudima. U svojoj biti, ona je odgovor na društvene odnose u kojima vlada strah čoveka od čoveka, odnosno, u kojima je vladavina čoveka nad čovekom osnovni uslov obezbeđivanja opstanka i društvenog prestiža. Sve veća “popularnost” ubilačkih veština Dalekog Istoka (koje su “iščupane” iz kulturnog miljea u kome su nastale i svedene na “sport”) u najrazvijenijim društvima Zapada posledica je sve dramatičnijeg uništavanja međuljudskih odnosa, uma, duhovnosti, nacionalnih kultura, emancipatorskog nasleđa građanskog društva… – što ide u korak sa uništavanjem prirode i stotina miliona ljudi. Srednjovekovni fanatizam i robotizovano telo ujedinjuju se pod plaštom novog totalitarizma – koji je otelotvorenje destruktivnog duha savremenog kapitalizma.

O autoru

Administrator

Dodaj Komentar

Noviji tekstovi

Poslednji Komentari

Arhiva

Kategorije

Meta Linkovi

Pratite Ducijev rad i na fejsbuku