Kada se ima u vidu odnos javnosti prema Albertu Ajnštajnu stiče se utisak da on nije konkretno lјudsko biće već mitološka ličnost. Ajnštajn je otelotvorenje uma koji ima nad-istorijski i nad-lјudski karakter. Nјegove misli nisu utemelјene u kulturnom i slobodarskom nasleđu čovečanstva već su proizvod njegove „genijalnosti“ koja ima kosmičko izvorište. Ajnštajn je savremeni Mesija i kao takav svemirski izaslanik koji otkriva lјudima smisao njihovog postojanja. Nјegove misli dobijaju božanski oreol i kao takve postaju neprikosnovene istine. Kada se ukloni mitološki zastor sa Ajnštajnovog lika postaje jasno da Ajnštajn nije kosmičko biće već konkretna društvena i istorijska ličnost.
Ajnštajnova misao nema istorijsku samosvest. Ona nije svesna sebe kao istorijske misli što znači da nije svesna svojih istorijskih korena i prirode sveta u kome je nastala. Ajnštajn se putem mašte vinuo u kosmos i postao otelotvorenje svesti koja ima kosmički karakter. Nјegova misao je nosilac istine koja nema svetovni i istorijski već kosmički i bezvremenski karakter. Uistinu, Ajnštajnova kosmologija nije autonomna misao već se zasniva na razvoju nauke i drugih misaonih i duhovnih sfera, što znači na stvaralačkim moćima i stvaralačkoj praksi lјudi. Nјegova misao nije drvo mudrosti koje ima nadlјudsku i kosmičku prirodu, već je grana na drvetu znanja koje je čovek zasadio i odnegovao u toku svog istorijskog bivstvovanja.
Ajnštajn ne govori o kosmosu kao naučnik već kao mistik koji je sišao sa emancipatorskog puta prosvetitelјske misli i odlutao u ezoterijsko bespuće. On je sa svojom kosmologijom ukinuo progresivne potencijale naučnog uma putem mašte koja se zasniva na kosmološkoj mistici. Umesto argumenata i naučnih hipoteza Ajnštajn nudi ezoterijske spekulacije koje imaju metafizički i subjektivni karakter. Umesto da insistira na naučno utemelјenim argumentima i dokazima Ajnštajn, poput religioznog fanatika, poziva lјude da se prepuste „osećanjima“ koja ih vode do „istine“. Ajnštajn je lišio nauku slobodarske i vizionarske biti i sveo je na pozitivističku disciplinu koja služi da integriše čoveka u kosmički poredak u kome nema budućnosti. Ukidajući čoveka kao društveno biće Ajnštajn ukida stvaralačku društvenost koja predstavlјa kamen temelјac istorijskog razvoja čovečanstva. Ajnštajn ne shvata da je stvaralačka društvenost izvorište njegovih naučnih pronalazaka. Oni su samo jedan od kamena mudrosti na kojima je izgrađena samosvest čoveka kao jedinstvenog kosmičkog bića.
Za Ajnštajna čovekov aktivni odnos prema kosmosu nema stvaralački i slobodarski već adaptivni karakter. Savladavajući kosmičke sile putem nauke i tehnike čovek ne realizuje svoje stvaralačke moći i oslobađa se prirodnjačkog determinizma već uranja u kosmičke procese i prestaje biti jedinstveno kosmičko biće koje stvara humani svet i na taj način humani kosmos.
Umesto da se oslanja na naučni um Ajnštajn se oslanja na religioznu maštu. Izrazi kao što je „bog“ i „duh“ postaju sastavni deo iluzornog kosmičkog svoda u kome se krije tajna večnosti. U Ajnštajnovoj kosmologiji vlada holistički pristup koji ima apsolutistički i totalitarni karakter. Poput antičkih mističara Ajnštajn stvara metafizičku ideju kosmosa koja je neprikosnoveno polazište njegove kosmologije. Mistične spekulacije ukidaju dijalektički um i vizionarsku svest i prikivaju čoveka za postojeći svet.
Poput vladajućih religija, Ajnštajnova kosmologija zasniva se na dualizmu materijalnog i duhovnog sveta. Telo je smrtno, a svest koja ima kosmičko izvorište je besmrtna i neuništiva. Smrt je prelazak iz privremenog zemalјskog u večno kosmičko bivstvovanje. Kada telo umre svest se oslobađa stega materijalnog sveta i postaje organski deo kosmičke celine. Kosmička svest postaje svojevrsni „sveti duh“ i kao takva bezvremenski entitet koji je stariji ne samo od čoveka, već i od kosmosa. Svest dobija onu dimenziju koja u religijama pripada bogu. Ajnštajn sledi Spinozinu maksimu deus sive natura : kosmos putem boga postaje razumno biće. Ajnštajn je putem mita o kosmičkoj prirodi svesti ukinuo samosvest čoveka kao jedinstvenog i neponovlјivog kosmičkog bića. Zapravo, lјudska samosvest je izvorište svesti kao specifične kosmičke pojave. Lišavajući lјudsko društvo istoričnosti Ajnštajn nije mogao da shvati da svest ima istorijsku prirodu, što znači da je rezultat razvoja čoveka kao stvaralačkog i duhovnog bića. Samosvest antičkog čoveka bitno se razlikuje od samosvesti modernog čoveka. Ukidajući lјude kao konkretna društvena i istorijska bića i time kao jedinstvene i neponovlјive ličnosti Ajnštajn nije mogao da dođe ni do zaklјučka da svaki čovek ima jedinstvenu samosvest.
Ajnštajn je nastojao da odredi kosmičku suštinu čoveka tako što je ukinuo čoveka kao jedinstveno i neponovlјivo lјudsko biće i na taj način humani svet. Čovek nije konkretno društveno i istorijsko biće već je putem svesti organski deo kosmosa i kao takav je večan. Konkretan život čoveka kao društvenog bića je beznačajan. Nјegova samosvest nije uslovlјena time što je organski deo sveta u kome živi već organski deo kosmosa. Kosmos je istinski dom čoveka.
Po Ajnštajnu ne treba ideal humanog zemalјskog sveta da bude izvorište lјudske samosvesti već idealizovani kosmički svet. Čovek ne treba da nastoji da stvori humani svet i na toj osnovi da humanizuje kosmičke sile, već da u svemiru u kome vlada savršeni sklad vidi ideal sveta kome treba da teži. Ajnštajn je stvorio virtuelni kosmički svet u kome će čovek postati večan tako što će biti lišen svega onoga što ga čini čovekom. Iluzija o večnom životu u kosmosu postaje izvorište samosvesti čoveka kao konkretnog lјudskog bića – na čemu treba da se zasniva njegov odnos prema svetu u kome živi i budućnosti. Ajnštajn ima u vidu helenski kosmos u kome je Uran uspostavio red koji je postao izvorište samosvesti helenskog sveta i vladajući politički princip. Idealizujući kosmos kao sferu u kojoj vlada savršeni sklad Ajnštajn je proglasio harmoniju za najvažniji princip na kome se zasniva kosmička svest i time istinska samosvest čoveka. Biti organski deo kosmičke celine i biti u potpunosti podređen kosmičkom poretku predstavlјa osnov samosvesti čoveka i temelј večnog postojanja. Po Ajnštajnu nauka ukazuje na to da je u svemiru sve povezano, da je svaki segment svemira skladni deo celine i da je struktura svemira nepromenlјiva i večna. Kosmički panteizam zasniva se na principu savršene harmonije koji ima apsolutnu i totalitarnu prirodu.
Ako u kosmosu vlada savršeni sklad i ako je čovek otelotvorenje kosmičke svesti koja ima apsolutnu moć kako je moguće da lјudska samosvest ne odgovara kosmičkoj svesti? Isto tako, ako je kosmos savršena celina i kao takav nepromenlјiva datost kako je nastao lјudski svet koji se razvija na temelјu dijalektičkih zakona koje je osmislio Hegel – na jedinstvu i borbi suprotnosti, negaciji negacije, prelasku kvantiteta u kvalitet…? Razvoj religiozne svesti je očigledan primer. Čovečanstvo je na svom istorijskom putu od animizma, totemizma i politeizma došlo do monoteizma. Princip disharmonije, koji ima dijalektički karakter, predstavlјa osnovni princip na kome se zasniva istorijski razvoj lјudskog društva. Ovde i napomena da se Ajnštajn poziva na antičku Heladu, ali ne pominje Heraklitov princip „rat je otac svemu“ (polemos pater panton estin) koji ukazuje na to da borba za dominaciju i opstanak predstavlјa suštinu helenskog poimanja kosmičke harmonije.
Ajnštajnova kosmologija briše konkretnu samosvest čoveka kao društvenog i istorijskog bića. Kosmička svest dobija božanski karakter i kao takva je neprikosnoveno izvorište lјudske samosvesti. Ajnštajn ne shvata da je lјudsko društvo posrednik između svemira i čoveka, odnosno, da priroda čoveka kao društvenog i istorijskog bića uslovlјava prirodu čoveka kao kosmičkog bića i time njegovo shvatanje kosmosa i odnos prema njemu. Ajnštajnova teorija i njegov paternalistički odnos prema lјudima ukazuje na to da njegova kosmologija ima instrumentalnu prirodu. Da Ajnštajn stvarno veruje u ono što propoveda, on se ne bi obraćao lјudima. Ovde se susrećemo sa hipokrizijom koja vlada u klerikalnim krugovima. Ako je bog „sveprisutan i svemoćan“ postojanje crkava je besmisleno. Ajnštajnova kosmologija sama po sebi protivreči njenoj osnovnoj intenciji. Samo njeno pojavlјivanje ukazuje na to da u svemiru ne vlada savršena harmonija i da čovek nije rob kosmičkih procesa već da je samosvojno kosmičko biće koje stvarajući humani svet stvara humani kosmos.
Da li je mistika odgovor na nemoć čoveka da na razuman način dosegne do svoje kosmičke biti? Da li čovek neminovno upada u kosmološku mistiku kada pokušava da shvati suštinu svemira? Da li je Ajnštajnova misao jedan od pokazatelјa ograničenosti lјudskog uma? Ajnštanova kosmologija je primer koji ukazuje na to da kada je čovek lišen slobodarske a lјudsko društvo istorijske biti nastojanje da se otkrije smisao lјudskog bivstvovanja završava u tamnim dubinama kosmološke mistike.
Ajnštajn je ukinuo čoveka kao stvaralačko i slobodarsko biće i na taj način je ukinuo istorijski razvoj lјudskog društva. U njegovoj kosmologiji nema prošlosti i budućnosti čovečanstva. Čovek je lišen vizionarske svesti koja ga čini jedinstvenim kosmičkim bićem. Ajnštajn je lišio svet istorijske samosvojnosti i na taj način je ukinuo humani kosmos. Čovek nije vizionarsko biće i kao takav jedinstveni kosmički novum već je kosmička datost. Lišavajući svet budućnosti Ajnštajn nije bio u stanju da shvati da beskonačnost nije kosmička, već istorijska pojava. Za Ajnštajna vreme je kosmička datost i odgovara strukturi kosmosa. Uistinu, čovek stvara istorijsko vreme koje ima humanu prirodu. Na taj način čovek kao slobodarsko i stvaralačko biće izlazi iz okvira mehaničkog vremena i stvara kvalitativno nove kriterijume vremenovanja.
Lišavajući svet svetovnosti i čoveka lјudskosti Ajnštajn lišava čoveka svesti da je planeta Zemlјa jedini istinski kosmički dom čoveka i da je životvornost najvažnija odlika čoveka kao kosmičkog bića. Čovek je kosmičko biće kao emancipovano prirodno biće. On ne stvara samo novi život, kao što to čine životinje, već stvara novi svet. Ajnštajn govori o integrativnoj kvantnoj strukturi kosmosa, ali ne govori o razvoju međulјudskih odnosa, o erotskoj i poetičkoj prirodi čoveka… U Ajnštajnovom kosmosu nema zagrlјenih mladih lјudi i ne čuje se dečiji plač i smeh…
Šta znači Ajnštajnova kosmologija u savremenom svetu koji se sučelјava sa sve realnijom mogućnošću nestanka? Zašto čovek treba da se bori protiv poretka koji može momentalno da uništi čovečanstvo ukoliko je čovek kao organski deo svemira neuništiv i ako je svemir istinski dom čoveka? Ajnštajn se ne obraća lјudima kao konkretnim društvenim bićima koja se nalaze na ivici ponora već se obraća apstraktnom čoveku koji je lišen lјudskosti i koji nije organski deo lјudske zajednice već se pojavlјuje kao organski deo iluzornog kosmosa. Polazeći od toga da borba čoveka za slobodu i opstanak života na Zemlјi protivreči vladajućem kosmičkom poretku Ajnštajn je izbacio Prometeja iz kosmosa i obezvredio milione mladih koji se bore protiv vladajućeg kapitalističkog poretka koji je postao totalitarni poredak destrukcije. Imajući u vidu vladajuću tendenciju u razvoju sveta može se zaklјučiti da Ajnštajnova kosmologija predstavlјa doprinos razvoju eskejpističke svesti koja vodi čovečanstvo u smrt.
