Stvaranje “pozitivnog čoveka”

S

Osnovni cilj Kubertenove olimpijske doktrine i prakse je stvaranje pozitivnog društva stvaranjem “novog (pozitivnog) čoveka”. Otuda “utilitarna pedagogija” zauzima centralno mesto u Kubertenovoj olimpijskoj doktrini. Krajnji cilj njegove olimpijske pedagogije je konačno i bespovratno uništenje svega onoga što može da dovede u pitanje uspostavljeni klasni poredak i stvaranje društva u kome će biti realizovane ideje vodilje Francuske građanske revolucije. Kubertenov “novi čovek” predstavlja završni oblik kapitalističkog degenerisanja čoveka.

Uprkos tome što se obračunava s normativnom sferom, Kubertenova “utilitarna pedagogija” zasniva se na stvaranju modela čoveka koji ne polazi od individualnih, intelektualnih, duhovnih, emotivnih i telesnih specifičnosti čoveka, već od klasnog, rasnog i patrijalhalnog ustrojstva društva. U tom smislu ona sadrži dve posebne oblasti: pedagogiju za vladajuću bogatašku “elitu” (buržoaziju) i pedagogiju za potlačene (radne “mase”, “niže rase” i ženu). Cilj prve oblasti je stvaranje od evropske buržoazije “gospodarske rase” koja će biti u stanju da zauvek održi dominaciju nad radnicima i ženom i osvoji svet; cilj druge oblasti je stvaranje “dobrih radnika”, pokornih “nižih rasa”, kao i pokorne žene. Olimpijska pedagogija ne polazi od neotuđivih ljudskih i građanskih prava čoveka, već od strateških interesa monopolističkog kapitalizma koji se pojavljuju u obliku apsolutizovanog “prava jačega” otelotvorenog u buržoaskoj “eliti”. Nepremostivi egzistencijalni antagonizam između parazitskih klasa i potlačenih uslovljava beskompromisni i naturalistički karakter Kubertenove olimpijske pedagogije: potčinjeni bukvalno imaju isti onaj položaj u odnosu prema vladajućoj “eliti” kao što biljojedi imaju prema zverima. Zato Kuberten tvrdi da su ljudi kao individue međusobno samo “formalno” isti. Drugim rečima, ljudi samo liče jedni na druge, ali imaju različitu ljudsku vrednost – zavisno od toga kojoj rasi, klasi i polu pripadaju. Njihova “različitost” uslovljena je njihovim različitim društvenim ulogama koje im je nametnuo vladajući poredak: bogati su predodređeni da osvajaju i vladaju, a potčinjeni da rade. Iz toga proističe da “usavršavanje” buržoaske klase podrazumeva poboljšavanje njenih odlika kao gospodarske rase (klase), dok “usavršavanje” potlačenih podrazumeva uništavanje njihovog slobodarskog dostojanstva i razvoj “miroljubivog” karaktera i slugerajske svesti. Stvaranje “gospodara”, s jedne, i stvaranje “kultivisanih” robova, s druge strane – to je najvažniji  “praktični” cilj Kubertenove “utilitarne pedagogije”.

Ono što je zajedničko klasnim pedagoškim modelima, i što postaje osnov “opšte-čovečanskog” (olimpijskog) pedagoškog modela, je to što se oba obračunavaju s umom, igračkom prirodom čoveka (maštom, Erosom, spontanošću), osećanjem za solidarnost, kritičkim umom, stvaralačkim potencijalima, slobodarskim dostojanstvom, moralnim rasuđivanjem: i jedan i drugi odgovaraju idealu pozitivnog čoveka koji predstavlja ukidanje emancipatorskog nasleđa čovečanstva. Kubertenov humanité nije samo ukidanje normativnog modela čovečnog koji je osnov ljudskog samoprepoznavanja, već i oblik telesne i mentalne degeneracije čoveka. Patološki psihološki profil imperijalističkog buržuja, koji se zasniva na nezajažljivoj gramzivosti, postaje osnov mentalnog profila Kubertenovog “uzornog” građanina. Izvorna potreba čoveka za čovekom pretvara se putem Kubertenove “utliitarne pedagogije” u “potrebu” čoveka da se sadistički iživljava na čoveku, što kulminira u njegovoj “potrebi” da ubija ljude i u tome pronađe najviše “zadovoljstvo”. I Kubertenov model odnosa pater familias-a prema ženi jasno govori da Kubertenova “utilitarna pedagogija” podrazumeva mentalnu degeneraciju čoveka: Kubertenov buržuj ne samo da ne nastoji, već nije u stanju da prema ženi ima emotivni i erotski odnos, i može da se odnosi prema njoj jedino kao prema inkubatoru i objektu za seksualno pražnjenje. Govoreći o Kubertenovom odnosu prema ženi Bulonj konstatuje da je Kuberten bio “nepopravljivi ženomrzac” (104) što ukazuje na njegovu bolnu osakaćenost koja je, pored ostalog, uslovila Kubertenovo profiliranje mentalnih osobenosti njegovog uzornog buržuja.

Osnovno antropološko polazište Kubertenove koncepcije je stav da je čovek po svojoj prirodi “lenja životinja”. Tokom borbe za opstanak bela rasa, oličena u evropskoj bogataškoj “eliti”, doživela je mutaciju i stekla osobenosti koje je čine “superiornom” u odnosu prema “obojenim rasama”. Buržuj je za Kubertena samo jedan od istorijskih oblika u kome se pojavljuje bogataška “elita” i u tom smislu otelotvorenje “gospodarske rase”. Njeni pripadnici su inteligentniji, telesno snažniji, imaju “čistu krv”, što im omogućava da očuvaju i razviju svoje “plemenite” rasne odlike, i što je najvažnije – poseduju superiorni borilački karakter. Buržoazija, dakle, ima genetske predispozicije koje stvaraju osnov za prevazilaženje njene “lenje” životinjske prirode i razvoj gospodarskog karaktera, za razliku od pripadnika radnih “masa”, “nižih rasa” i žene – koji su genetski predodređeni da budu robovi. Kuberten je pred sobom imao kao uzor antičko društvo i model  aristokratije i roba. Otuda on toliko insistira ne samo na ekskluzivnom karakteru i svesti, već i na telesnoj ekskluzivnosti buržuja. U socijalno darvinističkom kontekstu, radi se o stvaranju modela (dresirane) zveri i modela ovce. Osnovna uloga sporta je da kod “gospodarske rase” razvije gospodarski, a kod potlačenih podanički karakter: njih sport treba da “nauči” da poštuju poredak u kome vladaju jači i “usisa” ih u duhovnu orbitu kapitalizma na nivou “civilizovanih” robova. Imajući u vidu Kubertenovo nastojanje da od olimpizma stvori univerzalno političko sredstvo za rešavanje svih socijalnih problema i obezbeđivanje stabilnog razvoja kapitalizma, može se reći da je Kubertenova “utilitarna pedagogija” u svojoj biti socijalna pedagogija (profilaktika), a njegova antropologija samo prirepak njegove socijalne (političke) teorije.   

Kuberten naglašava da je najveća Arnoldova zasluga to što je od telesnih vežbi (sporta) stvorio sredstvo za moralnu izgradnju čoveka (buržuja) – što postaje neprikosnoveni uzor za Kubertenovu “utilitarnu pedagogiju”. Veličajući Arnoldovu pedagogiju, Kuberten konstatuje: “Mišići su dobili zadatak da obave posao moralnog vaspitača. To je, u modernim uslovima, primena jednog od najkarakterističnijih principa starogrčke civilizacije: stvoriti od mišića najvažniji faktor u moralnom obrazovanju”. (105) I dalje: “..; nije duh taj koji stvara karakter, već je to telo. Čovek antike je to znao, a mi to s dosta muke ponovo učimo”. (106) Radi se o jednom od najpogubnijih uputstava Kubertenove “utilitarne pedagogije” – na kojem se temelji čitava teorija i praksa tzv. “telesne kulture” XX veka, kao i sporta – koje izdvaja telesno vežbanje iz sfere kulture (što je primenjeno i u tzv. “telesnom vaspitanju” u školama) i svodi ga na istrument za razvoj dehumanizovanog borilačkog karaktera. Međutim, Kubertenova tvrdnja da “nije duh taj koji stvara karakter, već je to telo” potpuno je besmislena jer osnov Kubertenove pedagogije nije poštovanje i spontani razvoj prirodnih potreba i osobenosti tela, već njihovo sakaćenje putem određenih telesnih vežbi da bi se na taj način dobio određeni karakter. Radi se o normativnom modelu koji se nameće čoveku od detinjstva u vidu “okolnosti” koje podrazumevaju bespoštednu borbu za opstanak u kojoj čovek mora da tlači druge – ili da bude tlačen, kao i o telesnim vežbama koje se svode na militaristički dril. Telesne vežbe (dril) na kojima Kuberten insistira projekcija su vladajuće ideologije koja predstavlja obračun s emancipatorskim nasleđem građanskog društva bez koga nema ni moderne (emancipovane) ličnosti. One postaju sredstvo sa kojim vladajući poredak nastoji da potisne i osakati one osobenosti čoveka (organizma) koje su uslov za razvoj celovite i istinski srećne ličnosti i od njega stvori oruđe za postizanje antiljudskih (antidruštvenih) ciljeva. Stvaranje “novih ljudi” koji su lišeni ljudskosti osnovni je cilj Kubertenove pedagogije.

Kuberten je oduševljen Arnoldom jer je u njegovoj reformi telesnog vaspitanja u Ragbiju pronašao izvorište kolonijalne snage britanske imperije. Govoreći o Arnoldu Kuberten konstatuje: “Bio je jedan od velikih Engleza koji je, sredinom 19.veka, učinio velika dela za dobrobit čovečanstva. Arnold je, naime, nastojao da u sportu pronađe najveću pokretačku snagu u ljudskom vaspitanju – nešto do čega niko ranije nije došao. Isto tako, bio je prvi koji je nastojao da putem njega izgradi čoveka i građanina ne samo telesno, već moralno i socijalno. Tako se on poslužio sportom kao najdelotvornijim i najpouzdanijim elementom telesnog i duhovnog usavršavanja koje čovek, kada je u pitanju razvoj mladih, ima na raspolaganju”. Radi se o “čudesnom preobražaju školskog obrazovanja” u Engleskoj, “koji je prvi i osnovni uzrok razvoja svih onih moći od kojih je britanska imperija u poslednje vreme imala koristi”. (107) Kuberten, na tragu pedagogije Tomasa Arnolda, dolazi do zaključka da su “mišići i karakter” ono najvažnije za one koji hoće “da osvoje svet”. “Zbog čega to”, pita se Kuberten, “što se u Velikoj Britaniji pokazalo tako uspešno, ne bi moglo da se primeni u Francuskoj?” (108) Fanatični nacionalista Kuberten opsednut je idejom da obezbedi Francuskoj “vodeću ulogu među nacijama”. Putem prirodnog ili božanskog zakona jedna visokorazvijena industrijska civilizacija mora da zadobije kolonijalno carstvo da bi došla do sirovina i da bi pokazala svoju snagu. U ovom pogledu Kuberten se svrstava u duhovnu tradiciju Bara, Gobinoa i Lioteja. Treća francuska republika je, po Bulonju, “ispunila njegove želje”. (109) U periodu do 1915. godine Kuberten, po Bulonju, zastupa stanovišta “militantnog imperijalizma”. (110) On ne zagovara ratnu odmazdu protiv Nemačke, jer će na taj način obe zemlje samo izgubiti, već predlaže Nemačkoj da sa Francuskom podeli Afriku i Aziju. (111) Kuberten stvara svoju pedagogiju za buržoasku “elitu” u nastojanju da stvori kolonijalne falange koje imaju “svetu misiju” da osvoje svet. Zbog toga je za Kubertena pacifističko vaspitanje buržoaske mladeži najveći zločin. “Momci koji uče da komanduju na utakmicama, uče da komanduju Indijcima” – osnovni je “pedagoški” postulat Kubertenove olimpijske pedagogije namenjene “gospodarskoj rasi”. (112)

  Osnovni smisao Kubertenove “utilitarne pedagogije” nije stvaranje “zdravog tela”, već stvaranje pozitivnog karaktera i svesti i određenih međuljudskih odnosa, u krajnjem – pozitivnog društva. Otuda kod Kubertena proces vaspitanja (stvaranje “pozitivnog” karaktera) prethodi procesu obrazovanja. “Prva među istinama koje je Kuberten usvojio” čitajući Arnolda jeste, po Bulonju, “istina da je vaspitanje važnije od obrazovanja. (…) On je tu praksu prihvatio bez ikakvih ograda: Kuberten hvali britanski školski sistem zato što je u njemu vaspitanje pomoću koga se stvaraju muževni ljudi i izgrađuju ličnosti jake volje dobilo prednost nad obrazovanjem koje pruža znanje i obogaćuje duh. Vaspitačev zadatak “ne sastoji se u tome da stvara robove, nego gospodare! – gospodare koji mnogo ranije nego što im to zakon priznaje postaju slobodni da se služe onim što je podređeno i da ga zloupotrebljavaju”.” (113) Bulonj konstatuje da je najvažnije Kubertenovo pedagoško pravilo, koje je usvojio od Arnolda, da “mladić sam određuje svoju sudbinu”. Iz toga, po Bulonju, sledi da “sloboda mora da odredi odnose između učenika”. (114) “Sloboda” postaje “prirodno pravo” jačih da pokore slabije ne vodeći računa o njihovim elementarnim ljudskim i građanskim pravima. Po Kubertenovoj doktrini čovek se ne rađa slobodan, već kao gospodar ili rob, zavisno od toga kojoj klasi, rasi i polu pripada i to je nepromenljivi osnov društvenog strukturiranja. Iz toga sledi da je besmisleno (što za utilitaristu Kubertena znači “štetno”) vaspitanje koje teži stvaranju slobodnih ljudi. Radi se o nastojanju da se stvore ljudi koji su lišeni osećanja za solidarnost i toleranciju, kao i moralne odgovornosti za svoje postupke. Ono što je za Kubertena bilo od najvećeg značaja u Arnoldovoj pedagogiji je davanje privilegije telesno jačim učenicima da sirovom snagom primoravaju slabije učenike da im se pokore, i odbacivanje prava slabijih da se suprotstave tlačenju. Škola postaje svojevrsni “civilizovani” zverinjak i kao takva priprema buržoaske omladine za ispunjavanje njene najvažnije “socijalne dužnosti”: uspostavljanje neprikosnovene vlasti nad radnicima i ženom i ostvarivanje “kolonijalne misije”. Kao što smo videli, suština Kubertenovog elitizma svodi se na “prirodnu selekciju” – “u koledžima je kao i u svetu: slabe ličnosti bivaju odstranjene”. (115) Sport postaje trening za život i način vršenja “prirodnog odabira” da bi se formirala “elita” najsnažnijih i najbeskrupuloznijih koji će biti pokretačka snaga u kolonijalnoj ekspanziji i glavna snaga za obezbeđivanje socijalnog mira kod kuće. O tome Urlike Prokop: “Da bi učvrstio sport kao instituciju, da bi praktično primenio njegove disciplinirajuće funkcije – hijerarhijsko mišljenje, kontrolu mašte i spontanosti, spremnost za izvršavanje zadataka – i da bi osposobio građansku Francusku za birokratizaciju i za vođenje imperijalističke politike, Kuberten je nastojao da na međunarodnom planu uvede mehanizam koji je Tomas Arnold uspešno primenio na području javnih škola – konkurenciju“. (116) Kuberten: “Preostaje jedno sredstvo: međunarodno takmičenje. U njemu leži budućnost. Morali bi se uspostaviti kontakti između mlade francuske atletike i nacija koje se već duže bave sportom. Moralo bi se obezbediti da se ovi kontakti redovno obnavljaju i da (njihov) ugled ne bude doveden u pitanje.” (117)

U Arnoldovoj pedagogiji Kuberten će pronaći još jedan detalj koji će postati osnov njegove pedagogije: “Sportiste uvek iznova uče same okolnosti, tako da im neminovnost naređenja, kontrole, poretka postaje očigledna”. (118) Boreći se za primenu Arnoldovog vaspitnog sistema u francuskim školama, Kuberten konstatuje da u grupama koje se formiraju na osnovu konkurencije mladi uče ono što je prihvatljivo i za društvo: da prihvate poredak u kome vladaju stariji, inteligentniji, snažniji. (119) “Kvalitet” Kubertenove pedagogije je u tome što on ne nastoji da utiče neposredno na svest ljudi (dece) propagiranjem određenih normi, već tako što će ih dovesti u “okolnosti” koje će ih primorati da se ponašaju na takav način (što znači da od detinjstva prihvate takve međusobne odnose) koji će dovesti do stvaranja karaktera lojalnog i upotrebljivog građanina – što će postati osnov na koji će se nakalemiti odgovarajuća normativna svest. O tome Niče: “Ne “popravljati” ljude, ne govoriti im o kakvom moralu, kao da je dat bilo kakav “moral po sebi” ili neki idealan tip čoveka uopšte: nego stvarati okolnosti u kojima su jači ljudi neophodni: ovima će s njihove strane biti potreban jedan moral koji snaži (ili, bolje rečeno, izvesna telesno-duhovna disciplina), i oni će ga prema tome i imati!” (120) Kuberten je blizak Ničeu, s tim što on daje poseban značaj navici da se ponaša po komandama: “Dečaci koji dolaze u regimentu, već dobro upoznati s instrumentima sporta, i pošto su navikli da se ponašaju po komandama, poseduju dvostruku prednost; ne samo da već znaju deo onoga što bi trebalo da nauče, nego uče preostalo mnogo lakše; ne samo da su bolje pripremljeni za savladavanje napora, nego će, za njih, napor biti manji.” (121) Okolnosti, što znači bespoštedna borba za opstanak, ukidaju svaku mogućnost izbora i nameću čoveku postojeći poredak kao jedino moguć. “Očiglednost” isključuje kako znanje, tako i razmišljanje o uzročosti, prividu i suštini, lažnom i istinskom, dobrom i lošem… Za Kubertena je život koji se zasniva na principu prirodne selekcije i “prava jačega” izvorište sporta. On postaje neposredni (“spontani”) oblik stvaranja od društva “civilizovanog” čopora, što postaje osnov “neutralnosti” Kubertenove “utilitarne pedagogije”. Ljudi treba da postanu neprijatelji pre nego što se u njima razvije ljudskost, da bi na zverinji karakter bila nasađena odgovarajuća normativna svest – bez ikakvog ljudskog otpora. Kubertenova pedagogija ne polazi od društva kao zajednice ravnopravnih i bliskih ljudi (sloboda, jednakost, bratstvo), već od egzistencijalnih zahteva koje pred čoveka postavlja kapitalističko društvo. “Borba svih protiv svih” i “čovek je čoveku vuk”, kao najvažniji životni principi kapitalističkog društva, određuju karakter “uzornog građanina” kome odgovara određeni “model” tela i telesnog pokreta kome treba težiti.  

Kuberten tvrdi da njegova pedagogija ima za cilj razvoj karaktera čoveka nezavisno od vrednosnih opredelenja. “I kriminalci su hrabri” – konstatuje Kuberten. Nije slučajno što Kuberten poredi kriminalce, a ne borce za slobodu, i pripadnike vladajućih klasa: bespoštedni agresivni i pljačkaški mentalitet je zajedničko svojstvo kriminalaca, aristokrata i buržuja. Kao što po Šileru “vaspitanje putem umetnosti postaje vaspitanje za umetnost”, tako vaspitanje putem bezumnog borilačkog telesnog aktivizma postaje vaspitanje za ubijanje i proizvodnju “topovskog mesa” (Bloh). Izvorno stanovište Kubertenove “utilitarne pedagogije”, da je “bitka na Vaterlou dobijena na sportskim poljima koledža Itona”, na najbolji način upućuje na osnovni smisao Kubertenove olimpijske doktrine. Način na koji se stiče i razvija “snažna volja” i stiče “hrabrost” od odlučujućeg je značaja za stvaranje ličnosti. Podvala Kubertenovog “objektivizma” je u tome što nisu mišići, već je priroda telesnih vežbi i način telesnog vežbanja, tačnije, odnos čoveka prema čoveku i odnos čoveka prema samome sebi, viđen u celokupnosti njegovog ljudskog razvoja, ono što utiče na stvaranje ličnosti čoveka. Zato je boks osnovna disciplina Kubertenove utilitarne pedagogije i glavno sredstvo za vaspitanje dece od najnižeg uzrasta, a ne gimnastika ili planinarenje, pogotovu ne umetnost. Nije slučajno što Kuberten, koji se inače neprestano poziva na antiku, nigde ne pominje muziku kao sredstvo za vaspitanje čoveka. Ono što je za Kubertena najvažnije je da spreči da se u čoveku razvije osećanje zajedništva i solidarnosti – glavni razlog što je Kuberten bio čak i protiv kolektivnih sportova. Homo homini lupus, to je polazište Kubertenove “vrednosno neutralne” koncepcije.

Princip “prirodne selekcije” predstavlja suštinu Kubertenovog “takmičenja”. Potreba čoveka da razvije svoje univerzalne stvaralačke moći, i na toj osnovi stekne poštovanje u zajednici, “pretvara se” putem sporta u “potrebu” čoveka da “bude bolji od drugih” tako što će se boriti protiv njih i pobeđivati ih: sport postaje simbolični oblik borbe za dominaciju uklanjanjem slabijih iz borbe za mesto pod suncem. On postaje način obračuna s kulturnim i slobodarskim bićem čoveka, i stvaranje egoističnih pojedinaca kojima je čovek “protivnik” i kao takav sredstvo za zadovoljavanje privatnih interesa. Umesto da je čovek, posredstvom njegove slobodarsko-stvaralačke prakse, čoveku ogledalo njegove ljudskosti on posredstvom sporta postaje (krivo) ogledalo neljudskog. Egzistencijalna logika koja važi u životinjskom svetu postaje osnovno izvorište i uporište sporta. Sa njim treba prevazići “lenju” životinjsku prirodu čoveka i stvoriti od čoveka svojevrsnu nad-zver koja se pojavljuje kao najviši oblik u razvoju živog sveta. Govoreći o Arnoldu, Kuberten ističe da je suština njegove pedagogije stvaranje takvih međuljudskih odnosa koji odgovaraju socijalno darvinističkom modelu življenja, što znači bespogovorno potčinjavanje čoveka egzistencijalnoj logici kapitalizma. Otuda je za njega boks (zajedno sa veslanjem sa kojim se razvija volja za “većim naporom”), “osnov efikasne i racionalne kulture” koji deca (uključujući i devojčice) treba da počnu da upražnjavaju, “za razliku od većine drugih vežbi”, “već od osme i devete godine”. Kuberten ima u vidu tzv. “francuski boks” u kome se udarci ne zadaju samo rukama, kao što je to slučaj u “engleskom boksu”, već i nogama. (122) Da je boks, “taj fini muški sport”, bio nepresušna inspiracija za Kubertenov maštoviti duh pokazuje i njegovo zalaganje da se zvanični program izvođenja Betovenove “Devete simfonije“, posebno njeno “jedinstveno finale”, dopuni predstavom u kojoj će biti izvedeno “nekoliko divnih napadačkih bokserskih stavova”. (123) I kad je u pitanju boks Kuberten samo konstatuje “činjenicu” da “i u mladima i u čoveku postoji borilački instinkt” koji je “normalan” i stoga prihvatljiv. “Zbog toga”, zaključuje Kuberten, “vaspitanje dečaka nije potpuno ukoliko nije u izvesnoj meri povezano s borilačkim sportovima”. (124) Očigledno je da se ne radi o slobodarskom ili stvaralačkom “borilačkom instinktu”, već o instinktu za pokoravanjem i tlačenjem slabijih – koji dominira u socijalno darvinističkom i kosmološkom antropološkom modelu. Bokser je za Kubertena, kao i za Hitlera, jedan od najautentičnijih “civilizovanih” pojavnih oblika “natčoveka”.

Videli smo da se Kubertenova “utilitarna pedagogija” ne obračunava samo s kritičkom svešću, već nastoji da stvori takav karakter čoveka koji će odbaciti kritičku svest kao što organizam odbacuje strano telo. Obrazovanje koje odgovara takvom vaspitnom modelu se ne sastoji u razvoju samosvesti čoveka i u razvoju njegovih stvaralačkih moći, već u utvrđivanju jedinstva čoveka sa postojećim svetom i uklanjanju ne samo svake (kritičke) misli koja može da naruši to jedinstvo, nego i potiskivanje i uništavanje svega onoga u čoveku što može da iznedri takvu misao. Obrazovanje postaje sredstvo za sakaćenje ljudske individualnosti da bi čovek mogao da bude uguran u kalup Kubertenovog “pozitivnog čoveka”. Proces obrazovanja mora biti u jedinstvu sa stvorenim karakterom, što znači da je iz njega izbačen razvoj kritičke svesti i menjalačkog odnosa prema postojećem svetu. Sa njim se vizija mogućeg zatvara u horizont postojećeg sveta. Savetujući naciste šta treba da urade da bi učvrstili vlast Kuberten formuliše stav koji izražava suštinu njegove “utilitarne pedagogije” i predstavlja čarobnu formulu za rešavanje svih socijalnih problema: “Ne može se uspešno vladati u institucijama ukoliko se prethodno ne vlada u glavama.” (125) Kubertenova pedagoška doktrina predstavlja raskidanje veze između pedagogije i kulture, koju će uspostaviti sofisti, koja predstavlja kamen temeljac moderne pedagogije: ona ne teži izgradnji svestrano razvijenih ličnosti, već je svedena na dresuru sa kojom se proizvode telesno, karakterno i duhovno osakaćeni ljudi.

Hitlerov koncept pedagoške reforme i stvaranje “novog čoveka” predstavlja izlaganje suštine Kubertenovog pedagoškog koncepta i model njegove pedagoške prakse. Hitler: “Moj veliki obrazovni posao počinjem s omladinom. Pogledajte ove momke i dečake! Kakav materijal! Od toga mogu da stvorim novi svet. Moja pedagogija će biti nemilosrdna. Mekoća mora biti odlučno odstranjena. U mojim ordensburgen će izrasti omladina koja će prestraviti svet. Hoću moćnu, gospodarsku, odvažnu, nemilosrdnu omladinu. Kod nje ništa ne sme da bude slabo i nežno. Slobodna, veličanstvena zver uvek iznova mora da seva iz njihovih očiju. Hoću da moja omladina bude snažna i lepa. Upotrebiću sve moguće fizičke vežbe da bih je izgradio. Hoću atletsku omladinu. To je prvo i najvažnije. Na taj način ukidam hiljade godina dosadašnjeg ljudskog razvoja. Tako imam čisti, plemeniti prirodni materijal pred sobom. Tako mogu da stvorim novo.” I dalje: “Neću nikakvo intelektualno obrazovanje. Znanjem upropašćujem omladinu. Najradije im dopuštam da uče samo ono što oni, sledeći svoj igrački nagon, slobodno voljno usvajaju. Ali, da ovladaju sobom, to moraju naučiti. Moraju mi naučiti da u najtežim probama pobede strah od smrti. To je stupanj herojske omladine. Na njemu izrasta stupanj slobodnih ljudi, koji su mera i središte sveta, stvaralački ljudi, ljudi-bogovi. U mojim ordensburgen će divni bogo-čovek koji gospodari sobom stajati kao slika kulta i pripremati omladinu za dolazeći stupanj muške zrelosti.” (126) Na sličan način Hitler govori u “Mein Kampf”-u: “Narodna država nije čitav svoj obrazovni rad u prvom redu utemeljila na upumpavanju golog znanja, nego na odgajanju, kao dren, zdravog tela. Tek onda dolazi na red izgradnja duhovnih sposobnosti. ” I dalje: “Narodna država mora poći od pretpostavke da je jedan ne baš naučno obrazovan, ali zato telesno zdrav čovek s dobrim, čvrstim karakterom, ispunjen odvažnošću i snažnom voljom, vredniji za narodnu zajednicu nego jedan umni slabić.” (127) Nacistička pedagoška doktrina gotovo je istovetna sa izvornom intencijom Kubertenove “utilitarne pedagogije”. Otuda nije slučajno što su nacisti imali toliko razumevanja za Kubertenovu doktrinu. U svom pismu Hitleru, od 17.marta 1937.godine, Kuberten ne krije svoje oduševljenje zbog “simpatija” koje su nacisti pokazali za njegovu pedagogiju: “Ekselencijo, bio sam duboko ganut posetom koju mi je učinio državni ministar H.Eser u ime i po nalogu Vaše ekselencije, i žurim da zbog toga izrazim svoju zahvalnost. Nemačka se time – i to na najdivniji način – pridružuje mojem jubileju koji je 20.januara ove godine bio svečano proslavljen na Univerzitetu u Lozani, povodom čega sam pozvan da zaokružim pedeset godina ostvarenog rada koji se sav, na ovaj ili onaj način, odnosi na reformu i usavršavanje vaspitanja. Nemačka je više puta pokazala simpatije za taj rad, i ja joj za to dugujem najdublju zahvalnost. Ukoliko mi u proleće moje obnovljeno zdravlje dopusti, imaću u vidu mogućnost da iskoristim tako ljubazan poziv koji mi je dostavljen u ime Vaše ekselencije, i koji je još jedan dokaz blagonaklonosti koji treba pridodati onima koje sam već primio. Molim Vašu ekselenciju da izvoli primiti izraze mog poštovanja i duboke odanosti.” (128) Nastojeći da se dodvori nacistima Kuberten, u svom intervjuu koji je objavljen povodom održavanja nacističkih Berlinskih olimpijskih igara, sledi nacistički naturalizam i insistira na “kriku strasti” pobednika. Nije slučajno što Kuberten govori o “kriku strasti” u kontekstu glorifikacije nacističkih Olimpijskih igara i nacističkog režima: on je u potpunom saglasju sa “pogledom veličanstvene zveri” koji odlikuje Hitlerove “arijevce”. “Krik strasti” postaje svojevrsni “zov divljine” i povratak u prirodno (zverinje) stanje u kome su uklonjene sve civilizacijske ograde “natčoveku” koje mogu da ga pokolebaju u njegovoj fanatičnoj rešenosti da zagospodari svetom. Kuberten i nacisti bili su jedinstveni u najbitnijem: treba stvoriti “novi svet” stvaranjem nove “gospodarske rase” koja će se zauvek obračunati s emancipatorskim tekovinama čovečanstva i uspostaviti totalnu i večnu vladavinu bele buržoaske “elite” nad radnicima, ženom i “nižim rasama”. U svojoj “Poslanici nosiocima olimpijske baklje” Kuberten s oduševljenjem pozdravlja rađanje “novog” fašističkog sveta: “Preživljavamo svečane časove, jer oko nas vaskrsavaju neočekivani događaji. Dok se, kao u jutarnjoj magli, otkriva oblik (nove) Evrope i nove Azije, izgleda da će najzad čovečanstvo uvideti da kriza s kojom se bori jeste pre svega kriza vaspitanja”. (129)

Jedan od glavnih razloga što je Kuberten svu svoju pisanu zaostavštinu poverio nacistima i što ih je naimenovao za “čuvare” njegove olimpijske ideje,  (130) upravo je njihova neskrivena “simpatija” za njegovu pedagošku doktrinu. Kubertenovi tekstovi koje je objavio u nacističkim glasilima, u kojima savetuje naciste kako da iskoriste sport i telesne vežbe za stvaranje “lepe arijevske rase”, kao i njegov (emitovani) govor sa kojim je okončana nacistička Olimpijada, nedvosmisleno upućuju na blikost Kubertenovog i nacističkog pogleda na svet. Uništavanje duhovnosti, kulturne svesti i stvaranje od čoveka fanatičnog jurišnika kapitala koga ne ograničavaju bilo kakve civilizacijske norme, ljudsko dostojanstvo i ljudska osećanja, zajedničko je obema ideologijama. Kubertenovo nastojanje da putem sportskih predstava uništi kulturne tradicije čovečanstva odgovara vandalskim nacističkim pirovima na kojima su spaljeni milioni knjiga.

Razlike u pedagoškim modelima Kubertena i nacista proističu iz prirode Kubertenovog i nacističkog ekspanzionizma: Kubertenov model buržuja odgovara kolonijalizmu koji teži osvajanju i iskorišćavanju prirodnih resursa eksploatacijom “nižih rasa”, na čemu se zasniva njegova “civilizatorska” uloga; Hitlerov model “arijevca” odgovara genocidnoj prirodi nacističkog ekspanzionizma. Otuda proističu i razlike u shvatanju olimpizma: Kubertenov olimpizam otvara mogućnost za duhovnu integraciju “nižih rasa” u uspostavljeni poredak; Hitler ne samo da odbacuje svaku mogućnost da se “niže rase” uključe u duhovnu orbitu “gospodarske rase” putem olimpizma, već u njemu vidi ekskluzivno sredstvo za rasnu integraciju i militarizaciju “arijevaca” radi uništenja “nižih rasa”. Otuda nacistički model olimpijskih igara traži utemeljenje u izvornom rasističkom karakteru antičkih olimpijskih igara i dobija naziv “Nacionalsocijalističke borilačke igre” (“Nationalsozialistische Kampfspiele”), koje je trebalo da se zauvek održavaju na “Nemačkom stadionu” (“Deutsche Stadion“) u Nirnbergu (na kome je trebalo da bude mesta za 400 000 gledalaca) i čija je izgradnja bila poverena vodećem Hitlerovom arhitekti Albertu Šperu. (131) Kuberten polazi od buržuja kao predstavnika parazitskih klasa koje sa prezirom gledaju na rad i kojima su “niže rase” neophodne kao radna snaga. “Arijevci”, pak, nisu samo “gospodarska rasa” za koju će raditi robovi, već i “radni narod” koji je svojim radom u stanju da obezbedi sopstvenu egzistenciju i “progres”. Ovde se jasno vidi razlika između Kubertena “elitiste” i Hitlera “populiste”. Kuberten insistira na klasnim razlikama i na sportu kao sredstvu za militarizaciju buržoazije i za pacifikaciju (depolitizaciju) radnih slojeva; nacisti insistiraju na rasnoj i nacionalnoj integraciji “nemačkog naroda” (Deutsche Volk) i na sportu kao obliku njegove militarizacije. Umesto Kubertenovog strogog razdvajanja buržoazije i aristokratije, s jedne strane, i radničkih “masa”, s druge, kod nacista postoji jedinstvo “nemačkog naroda” i “vođe” što je izraženo u maksimi  “Ein Volk – ein Führer!” Pored toga, prototip nacističkog “natčoveka” nije “internacionalni” aristokrata koji se pojavljuje u liku gentlemen-a, kao što je to kod Kubertena, već mitska figura Sigfrida koji je otelotvorenje rasnog duha “arijevaca”. Pored “niskog porekla” (Bulonj) nacistički “natčovek” ima, po Kubertenovoj doktrini, i tu manu što kod njega ne dominira individualizam i egoizam, već kolektivistički duh “drugarstva” (Kameradschaft) i požrtvovanja za “narodnu zajednicu” (Volksgemeinschaft) koja dobija onaj karakter za “arijevca” koji je polis imao za antičkog čoveka. Za razliku od Kubertena koji insistira na individualnim i suprotstavlja se kolektivnim sportovima, nacisti insistiraju na kolektivnim sportovima koji postaju sredstvo za stvaranje “borbene zajednice” (Kampfgemeinschaft) pri čemu “zajednički (rasističko-militaristički) duh” postaje način potčinjavanja pojedinca kolektivu koji je podređen vrhovnom autoritetu (Führer-u). Kuberten u svojoj pedagogiji polazi od buržuja koji već poseduje “elitističku” svest i zato insistira na razvoju individualnog borilačkog mentaliteta. U tom kontekstu aristokratski model “viteštva” uzor je za Kubertenovu pedagogiju. On je u prvom redu nastojao da razvije borbenog i samoinicijativnog buržuja, a ne organizaciju kojoj će on biti podređen. To je jedan od osnovnih razloga zbog kojeg je Kuberten bio protiv kolektivnih sportova.

Kubertenov pozitivni buržuj predstavlja obračun i s hrišćanskim modelom čoveka. Umesto hrišćanske skromnosti i smernosti, kod buržuja dominira duh agresivnog elitizma i nadmenosti; umesto duha pokornih – duh gospodara; umesto asketizma – pohlepa; umesto duhovnosti – materijalno bogatstvo; umesto kulta duha – kult mišićavog tela; umesto stremljenja ka drugom svetu – beskrajno veličanje postojećeg sveta; umesto greha i iskupljenja – ukidanje moralnog rasuđivanja i odgovornosti; umesto hrišćanskog bogočoveka, Kubertenov “natčovek” postaje obogotvorenje pozitivnog čoveka.      

Kuberten je pronašao gradivni materijal za svog “natčoveka” u parazitskim klasama za koje je karakteristična “zverinja priroda”, “gospodarski” status i osvajački fanatizam. Njegov “novi čovek” rezultat je ukrštanja osakaćenog i obezličenog antičkog “heroja”, srednjovekovnog viteza, engleskog džentlmena, militantnog jezuite, pohlepnog buržuja, Ničeovog i nacističkog “natčoveka”, dakle, pripadnika “gospodarske rase” koja je tiranskom silom sticala vlast i bogatstvo. Ljubav prema oružju i prezir prema radu čine glavne “vrline” bogataške “elite” koja je od osvajanja i pljačke stvorila vrhovni princip života. Od njih Kuberten stvara herojske ličnosti koje postaju najviši uzor buržoaskoj mladeži. Oni su sinteza najboljih rasnih odlika i kao takvi personifikacija idealizovanog modela pripadnika “gospodarske rase”. Otuda je “snaga krvi” jedna je od najvažnijih izvorišta osvajačko-tlačiteljske snage bele rase, a očuvanje “čistote krvi” osnovni preduslov rasne postojanosti i rasne dominacije. Međutim, “veliki ljudi” modernog doba ne crpe svoju snagu samo iz svojih rasnih korena, ili aristokratskog nasleđa, već iz ekspanzionističke snage monopolističkog kapitalizma (duh “progresa”). U osnovi se radi o neposrednom instrumentalizovanju buržoaske mladeži od strane kapitalističkih monopola radi kolonizacije sveta i ostvarivanja totalitarne vlasti nad radnim “masama” i ženom.

Stvaranje od evropske buržoaske mladeži putem sporta i militarističkog telesnog drila “gospodarske rase”, koja će biti u stanju da se zauvek obračuna s emancipatorskim tekovinama čovečanstva i da od sveta stvori koncentracioni logor zapadno-evropskih kolonijalnih metropola, opsesija je sa kojom je Kuberten bio zaokupljen čitavog života. Njegova olimpijska ideja predstavlja most koja spaja viktorijansku Englesku i imperijalističku Francusku sa nacističkom Nemačkom, a ovu s današnjim (američkim) “novim svetskim poretkom”.

O autoru

Administrator

Dodaj Komentar

Noviji tekstovi

Poslednji Komentari

Arhiva

Kategorije

Meta Linkovi

Pratite Ducijev rad i na fejsbuku