Olimpizam i hrišćanske crkve

O

Na doktrinarnoj ravni olimpizam i hrišćanstvo odnose se kao vatra i voda. Vandalska strast sa kojom su hrišćani, u ime svoga boga, uništili Olimpiju, jedno od najvažnijih helenskih svetilišta i najviši simbol helenske duhovnosti, ukazuje na to da je provalija koja zjapi između ova dva pogleda na svet nepremostiva. U nastojanju da se obračuna sa slobodarskom borbom potlačenih, pragmatični Kuberten u crkvi vidi političkog saveznika, a sve ono u hrišćanstvu što može da doprinese efikasnijoj zaštiti postojećeg poretka postaje sastavni deo olimpijske doktrine i prakse. Paganin Kuberten se ne odriče hrišćanskog boga i ne preza da se pozove na božanski autoritet (“božansko pravo”) kada treba da dokaže neprikosnovenost i večnost principa za koje se zalaže. Njemu ne pada na pamet da, poput Ničea, uzvikne “Bog je mrtav!”, ni da se sučelji s katoličkom crkvom. Kubertenovo insistiranje na tome da je hrišćanstvo po svojoj vrednosti iznad drugih (“etničkih”) religija, i da je kao takvo potvrda rasne “superiornosti” bele nad “obojenim” rasama, upućuje na Kubertenovo nastojanje da uspostavi strateško savezništvo olimpijskog pokreta i katoličke crkve u krstaškom pohodu protiv kulturnog nasleđa i slobodarskog dostojanstva “obojenih” naroda. Iz istih razloga kao i njihov saborac Kuberten, “dobri hrišćani”, predvođeni aristokratijom, buržoazijom i klerom, sa blagonaklonošću gledaju na olimpizam i prihvataju da budu pokrovitelji modernih paganističkih olimpijskih svetkovina, a katolička crkva ide dotle da gospodu iz MOK-a, vrhovne sveštenike modernog olimpijskog paganizma, prima u Vatikanu sam papa da bi im dao svoj blagoslov. Da stvar bude bizarnija, reči pensilvanijskog biskupa Talbota (koje se pripisuju Kubertenu): “Važno je učestvovati na ovim olimpijskim igrama, a ne pobediti.” – koje je on izgovorio 19. jula 1908. godine u katedrali Svetog Pavla u Londonu na misi koja je bila upriličena povodom održavanja Londonskih olimpijskih igara – postale su “humanistički” moto olimpijskih igara. (21) Radi se o vrhunskoj hipokriziji: oni koji pripadaju religiji koja je razorila antičku Olimpiju, najsvetije mesto helenske civilizacije, održavaju mise u “čast olimpijskih igara” i veličaju njihov “besmrtni duh”! I ovom prilikom se pokazalo da “ni đavo nije tako crn” ukoliko se radi o egzistencijalnim interesima crkve: “dobri hrišćani” se pozivaju na “antičku tradiciju” da bi se obračunali s kritičko-menjalačkom svešću i sačuvali uspostavljeni poredak. Zajednički interesi u borbi protiv sve jačeg radničkog (socijalističkog) pokreta, kao i u duhovnoj kolonizaciji sveta i očuvanju patrijalhalnog poretka, ujedinili su predstavnike i tako nepomirljivih duhovnih pokreta, kao što su to hrišćanstvo i olimpijski paganizam.

Hrišćanske crkve su pokazale “razumevanje” za “sport” daleko pre nego što je Kuberten uspostavio moderni olimpijski pokret. Već u vreme nastanka gradova u Italiji katolička crkva “blagonaklono” gleda na masovne “sportske” svečanosti građanstva, nastojeći da se pojavi u ulozi duhovnog patrona. Povlačenje hrišćanstva pred duhom novog doba izvodi se i u obliku postavljanja, od strane crkve, određenih zahteva za razvoj telesnih vežbi, sporta i olimpizma. Karakterističan je stav katoličke crkve: cura del corpo si, culta del corpo no – koji se pojavljuje kao odgovor na buđenje tela (čoveka) u renesansi i koji ima moralistički, a ne doktrinarni karakter. Kult telesne snage i izdržljivosti, kao izraz progresističke logike, prisutan je kod mnogih modernih hrišćanskih reformatora. Sa razvojem radničkog (socijalističkog) pokreta u drugoj polovini XIX veka, katolička crkva nastoji da iskoristi sport radi kanalisanja radničkog nezadovoljstva i uspostavljanja kontrole nad neradnim (“slobodnim”) vremenom radništva. Na to upućuje i osnovna intencija enciklike “Rerum novarum” pape Lava XIII iz 1891. godine (koja će više puta biti objavljivana u XX veku, zadnji put 1991. godine pod naslovom “Centisimo anno“). (22) U Engleskoj, kolevci kapitalizma, upotreba sporta za stvaranje “dobrih hrišćana” imala je dva oblika. Prvi, u prvoj polovini XIX veka, predstavlja pedagoški pokret Tomasa Arnolda koji od buržoaske mladeži telesnim vežbama i sportskim takmičenjima nastoji da stvori “mišićave hrišćane” koji će postati udarna snaga engleske imperije. Drugi, sa kraja XIX veka, nastoji da “kolonizuje” dokolicu radnika putem sporta i da ih duhovno integriše u uspostavljeni poredak u vidu “hrišćanskog socijalističkog pokreta”. Otvaranje “Koledža radnog čoveka” u Londonu, od strane Kingslija i Morisa, u kome su sportske discipline postale glavno sredstvo za stišavanje radničkog nezadovoljstva, predstavlja jedan od tipičnih oblika duhovnog porobljavanja radnika. U Francuskoj opat Didon, jedan od Kubertenovih duhovnih uzora, pokušao je da pod plaštom hrišćanstva razvije kod buržoaske mladeži duh borilačkog individualizma i kult telesne snage. Slično su činili “hrišćanski reformatori” u drugim evropskim zemljama i SAD (poput protestantskog pastora Džemsa Najsmita koji je zvanični “otac” košarke) nastojeći da slede “duh novog vremena” i sačuvaju svoje “stado” od novih ideja koje ugrožavaju uspostavljeni poredak. Umesto apostola hrišćanstva, “hrišćanski reformatori” postaju apostoli kapitalizma koji pripremaju teren za ustoličenje nove olimpijske (paganističke) religije koja treba da postane glavna integrišuća duhovna snaga društva i sačuva kapitalizam od propasti. Hrišćani su razorili antičku Olimpiju; moderni olimpijski pagani, na čelu sa Kubertenom, sa još većom vandalskom strašću su se obračunali s hrišćanstvom i naterali hrišćanske crkve (kao i druge verske zajednice) da prihvate njihovu globalnu dominaciju. Kapitulacija hrišćanstva pred modernim olimpijskim paganizmom jedan je od oblika u kome je kapitalizam deklasirao hrišćanstvo.

Tipičan primer “hrišćanizovanja” modernog olimpizma predstavlja “Teološko promišljanje ljudskog dostojanstva u sportu – na primeru olimpijskih igara” teologa Paula Jakobija. (23) Polazeći od zaključaka II vatikanskog koncila, on u “zahtevu za jedinstvom” sveta vidi osnovni način opravdavanja olimpijskih igara i tumačenja Kubertenove olimpijske doktrine. O čemu je zapravo reč jasno proističe iz samog naziva pod kojim je koncil održan: “Crkva i današnji svet“. Radi se o nastojanju katoličke crkve da očuva opstanak prilagođavajući se kapitalistički degenerisanom svetu u kome ima sve manje mesta za veru. Otuda Jakobi u prvi plan ističe Kubertenov zahtev za ponovnim razvojem religioznog osećanja, “previđajući” da je za Kubertena olimpizam pre i iznad svega “kult postojećeg sveta” i kao takav radikalno odbacivanje hrišćanske ideje o “drugom” (boljem) svetu. Do kakvog apsurda vodi nastojanje da se izvrši hrišćanizovanje modernog olimpijskog paganizma pokazuje i pokušaj Jakobija da, pozivajući se na knjigu Jozefa Racingera “Hrišćansko bratsvo“, olimpijsku ideju poveže sa idejom mira i bratstva među ljudima pod božjim okriljem. Jakobi ide tako daleko u veličanju olimpijskih igara da u njima vidi nagoveštaj “novog društva” u kojem će vladati “pravila fair-play-a, tolerancije, pravde, ljudskog dostojanstva, mira, solidarnosti, bratstva, slobode”. (24) Olimpijske igre postaju sredstvo za realizaciju “utopije” u koju spada i “božansko carstvo na zemlji”. Reči pape Pavla VI: “U zajedničkom delu ljudi otkrivaju da su braća” – postaju ideja-vodilja olimpijskog pokreta. (25) Odnos hrišćanskih crkava prema olimpijskom paganizmu pokazatelj je njihovog pravog odnosa prema hrišćanstvu. U nastojanju da ojačaju svoj sve slabiji društveni položaj, one su hrišćanski humanizam bacile pod noge primitivnom olimpijskom paganizmu i na taj način pokazale da je pozitivizam (odbrana kapitalizma) osnov crkvenog “hrišćanstva”. U tome se nalazi odgovor na pitanje zbog čega Kuberten i njegove pristaše, članovi katoličke crkve, nisu, zbog propovedanja paganizma i organizovanja olimpijskih igara kao paganističke “crkve”, bili izbačeni iz nje, već su prvo prećutno, a kasnije otvoreno podržani od pape i katoličkog klera, kao i od aristokratije i buržoazije – sve “dobrih hrišćana”. Jedan od najboljih komentara o hrišćanskoj hipokriziji dao je Kaucki konstatacijom da “katolički fanatizam papstva nije bio verski fanatizam, već u crkvene forme zaodenuti fanatizam gramzivosti”. (26) Ako bismo pokušali da ukratko definišemo izvornu prirodu modernog olimpizma, onda bi “fanatizam gramzivosti” bila njegova najtačnija odredba: Kubertenov “kult humanosti” nije ništa drugo nego kult gramzivosti.

Ceremonija “sahrane” Kubertenovog srca u “Olimpijskoj dolini” (danas “Dolina Pjera de Kubertena“), koju je Kuberten poverio nacistima kao izvršiocima njegovog olimpijskog testamenta i “svetim” čuvarima (njegove) olimpijske ideje (koja je izvršena bez prisustva katoličkog klera), ukazuje na odnos olimpizma prema hrišćanstvu. Kuberten nije svoju “dušu” poslao na nebo, nego ju je, na “najsvetijem mestu” paganske Helade, preko svog srca (koje je bilo ugrađeno u spomenik) simbolično spojio sa “besmrtnim duhom antike”. “Hrišćansko” u celoj stvari je to, što je njegovo srce postalo svojevrsna (olimpijska) relikvija poput sasušenih delova leševa hrišćanskih “svetaca”. U svakom slučaju, “sahrana” njegovog srca nije imala duhovni već propagandistički karakter: Kuberten je “otišao u večnost” po istom (banalnom) scenariju po kome je nastojao da organizuje “svoje” olimpijske igre.

O autoru

Administrator

Dodaj Komentar

Noviji tekstovi

Poslednji Komentari

Arhiva

Kategorije

Meta Linkovi

Pratite Ducijev rad i na fejsbuku