Olimpizam i fenomenologija igre

O

Ukoliko se ima u vidu Kubertenovo insistiranje na volji, što upućuje na subjektivnost, moglo bi se zaključiti da njegova olimpijska doktrina nema mnogo zajedničkog sa Gadamerovom fenomenološkom koncepcijom. Međutim, kada se ima u vidu da za Kubertena čovek nije subjekt istorije, već sredstvo kojim fatalni “progres” uklanja prepreke na svome putu, onda se može doći do zaključka da je Kubertenova koncepcija bliska Gadamerovom nastojanju da problematizuje igru kao “liniju vodilju ontološke eksplikacije” polazeći od metodološkog postulata: “ne da se ispita šta činimo, niti šta bi trebalo da činimo, već ono što se s nama dešava van našeg htijenja i čina”. (65) U tom kontekstu, Gadamer nastoji da pojam igre “odvoji od subjektivnog značenja, koje on ima kod Kanta i Šilera i koje vlada cjelokupnom novijom estetikom i antropologijom”, (66) jer igra “ne ulazi u svijest onoga koji se igra i utoliko je više nego neko subjektivno ponašanje”. (67) “Na naše pitanje o biti same igre stoga ne može biti odgovora ako ga očekujemo od subjektivne refleksije igrača. Umjesto toga, mi pitamo za način bitka igre kao takve. (…) Jer igra ima sopstvenu bit, nezavisnu od svijesti onih koji igraju. Igru imamo i tamo, čak zapravo tamo, gđe bitak-za-sebe subjektiviteta ne ograničava tematski horizont i gđe nema subjekta koji se ponašaju kao da se igraju.” (68) Na osnovu toga Gadamer dolazi do zaključka: “Subjekt igre nisu igrači, već samo preko igrača dolazi do igre. To nam kaže već upotreba te riječi, prije svega njezina mnogostrana metaforička primjena, na koju je posebno obraćao pažnju Bitendijk (Buytendijk).” (69) Gadamer lišava čoveka igračkog (ljudskog) subjektiviteta da bi igru proglasio za subjekt igre. Čovek se ne igra, već se igra – igra putem čoveka kao svojom igračkom. Budući da je sve na nivou datosti i pojavnog kod Gadamera igra je moguća bez igrača, a pojavljivanje čoveka u igri ne daje igri bilo kakvu specifičnost, jer je čovek nešto putem čega se igra odvija (igra-igra-igru) i u tom smislu je u istom rangu sa talasima, lagerima i komarcima.

Kod Huizinge igra je bekstvo iz realnosti u iluziju, dok je kod Gadamera igra najpotpuniji i najautentičniji oblik događanja života. Za razliku od Huizinge kod koga je igra paukova mreža koju čine vladajuće vrednosti aristokratskog poretka, za Gadamera je igra refleksija “tubitka” koja deluje u ljudima neposredno budući da “igra ima sopstvenu bit, nezavisnu od svijesti onih koji igraju”. (70) Kod Huizinge bit igre čine zadata pravila koja imaju božansku legitimnost, dok kod Gadamera bit igre čine vladajući odnosi koji dobijaju svoj igrački izraz u obliku “tamo-amo kretanja”, pri čemu su pravila igre refleksija “tubitka” i u tom smislu datost koja se ne može dovesti u pitanje. U “spontanosti” se ogleda odnos “tubitka” prema čoveku, a ne odnos čoveka prema igri: “spontanost” u igri pojavljuje se kao bezumno ponašanje koje slepo sledi duh igre koji se izražava u obliku zadatih pravila. Nije čovek taj ko se spontano igra, već igra spontano proističe iz života, što znači da se život spontano igra s čovekom. Igra se ne zasniva na oponašanju “značajnih pokreta” koje pretpostavlja postojanja estetskog obrasca, koji je otelotvoren u aristokratiji, i sposobnost oponašanja – kao što je to kod Ničea – već na “spontanom” ponašanju koje je neposredni pojavni oblik “tubitka”. Huizingova estetika je kulturološka kritika postojećeg sveta; Gadamerova estetika nema ni kritički ni kulturološki, već fenomenološki karakter: igra nije način bivstvovanja čoveka, već način bivstvovanja (od čoveka nezavisnog) “tubitka”. Igrajući se čovek ne potvrđuje svoju ljudskost, već beznadežnu potčinjenost postojećem svetu iz koga su pravila igre – koja se po Huizingi ne smeju, a po Gadameru ne mogu dovesti u pitanje – proistekla. Za Gadamera igra nije pojava sui generis, već “život u najvišoj ozbiljnosti” (Šarčević), što znači da je igra oblik u kome život živi sebe, odnosno, igrački oblik događanja života. Čovek nije samo podređen normativnom kalupu igre, kao što je to slučaj s Huizingovim homo ludens-om, već fenomenu igre koji proističe iz same strukture sveta koji je van domašaja kritičko-menjalačke prakse ljudi. Čovek je uklješten između “tubitka” i igre koja je njegova normativna refleksija i kao takva nerazrušivi duhovni svod: svest o igri postaje oblik samorefleksije “tubitka”. Gadamer nastoji da sačuva “ontološki dignitet igre” na račun njenog društveno-istorijskog digniteta, što znači ukidanjem igre kao konkretno-istorijske pojave i njenim svođenjem na apstraktnu nad-istorijsku pojavu. Umesto pojma istinske igre, koji otvara mogućnost za demistifikovanje postojećih igara, Gadamer uspostavlja pojam “potpune igre” koju “ne čini veza s ozbiljnošću koja proizilazi iz igre, već samo ozbiljnost pri igri. Onaj ko igru ne shvata ozbiljno, kvari igru. Način bitka igre ne dopušta da se igrač prema igri ponaša kao prema nekom predmetu.” (71) Gadamer svodi igru na datost koja je nezavisna od čoveka i odbacuje subjektivnost, a istovremeno “ozbiljnost pri igri”, što znači subjektivni odnos čoveka prema igri, proglašava za kriterijum po kome se razlikuje “potpuna” od nepotpune igre. Dosledno sledeći njegovu koncepciju čovek ne može da ima ne-ozbiljan odnos prema igri jer nije on taj ko se igra, već je igra ta koja se igra s njim. Isto tako, budući da je igra oblik u kome se događa sam život, čovek ne može da dovede u pitanje postojeće igre, pogotovu ne da iskorači iz njih: one se pojavljuju kao fatalni fenomenološki svod postojećeg sveta kome je čovek beznadežno podređen.

Za Kubertena sport ima onaj smisao koji za Gadamera ima igra: on je oblik robovanja čoveka “tubitku”. U njemu se život, koji se zasniva na socijalno darvinističkom i progresističkom principu, igra s čovekom. Sport se ne nalazi u sferi estetike, već u sferi “čiste” egzistencije: on simbolizuje kvalitetni skok u razvoju evolucije živog sveta koji je doneo kapitalizam sa svojim principom “progresa”. Sport, prema tome, ima sopstvenu bit koja ne zavisi od čoveka ni od njegovog subjektivnog doživljavanja sporta, već proističe iz same suštine vladajućeg poretka. Otuda se čovek ne uključuje u sport posredstvom normativne svesti, već življenjem života koji se svodi na borbu za opstanak i dominaciju: sport je predigra za surovu životnu igru. Međutim, kod Kubertena, kao i kod Gadamera, od presudnog značaja za opstanak sporta (igre) je subjektivni odnos čoveka prema njemu, a to znači bezuslovno prihvatanje vladajućeg poretka i fanatično potčinjavanje principu prirodne selekcije i principu “većeg napora”. Otuda Kuberten daje takav značaj principu “vladati u glavama” sa kojim nastoji da ukine normativni svod, koji ograničava realizaciju “volje za moć” bogataške “elite”, i time kapitalističku ekspanziju koja se zasniva na “pravu jačega” i prirodnoj selekciji. On nije “opterećen” pitanjima kao što su sloboda, jednakost, pravda… Sport ne nudi iluzorno “bekstvo u slobodu”, već uči ljude da prihvate neslobodu i nepravdu kao neminovnost. Kubertenova “utilitarna pedagogija” predstavlja obračun sa subjektivnom slobodarsko-stvaralačkom praksom čoveka i stvaranje od njega roba postojećeg poretka, s tim što se “progres” odvaja od čoveka i njegovi rezultati postaju sredstvo “poverenika olimpijske ideje” za stvaranje pozitivnog čoveka i pozitivnog društva.

Gadamer odbacuje Marksovo metodološko načelo po kome je “anatomija čoveka ključ za razumevanje anatomije majmuna”, ali i Kubertenov evolucionizam, i polazi od najnižih oblika u razvoju čoveka da bi objasnio igru kao fenomen. Gadamer: “No i novije antropološko istraživanje je tako široko zahvatilo temu igre da je ona odmah vođena na način posmatranja koji proizilazi od granica subjektiviteta. Huizinga je momenat igre istražio u svim kulturama i prije svega osvijetlio vezu između igre đece i životinja sa “svetim igrama” kulta. To ga je dovelo do toga da spozna svojstvenu neodlučnost u svijesti koja igra, koja prosto čini nemogućim razlikovanje između vjerovanja i nevjerovanja. Divljak sam ne zna za razlike u pojmovima bitak i igrati, on ne zna ni za kakav identitet, ne zna za sliku ili simbol. I zato ostaje pod znakom pitanja da li se duhovnom stanju divljaka, kod njegove sakralne radnje, ne približavamo najbolje time što se držimo primarnog termina igrati. U našem pojmu igre ukida se razlika između vjerovanja i pretvaranja.” (72) Između prirode i čoveka ukinuto je sve ono što pruža mogućnost da se dođe do igre kao kulturnog fenomena u kome se potvrđuje specifična slobodarsko-stvaralačka priroda čoveka. Umesto u igri emancipovanog čoveka, Gadamer u igri Huizingovog “divljaka” traži krunski dokaz sa kojim treba da dokaže ispravnost svojih tvrdnji, i pravi istu grešku kao Huizinga. Kod “divljaka” igra ima ritualni karakter i strogu formu koja ni po koju cenu ne sme da se naruši da se ne bi izazvala srdžba duhova. Svaka igra ima specifični smisao i specifična pravila i rekvizite, kao i odgovarajuće maske i crteže po telu koji se pojavljuju kao priprema za igru, u šta spada i podela uloga među članovima plemena, posebno podela uloga između polova i uzrasta. Pri tome, izuzetan značaj imaju simbolični oblici telesnog izražavanja kojima je i Niče dao prvorazredni značaj u nastojanju da ukine normativno posredovanje u vaspitavanju aristokratske mladeži i da od aristokratije stvori ekskluzivnu organsku zajednicu. Istovremeno, igra podrazumeva igračku veštinu putem koje se ispoljava igračko biće čoveka i odvija igra. Što se tiče igre životinja, Gadamer, poput Huizinge, uspostavlja odnose između dece i životinja na osnovu formalizovanih ponašanja ne vodeći računa o najbitnijem: dete igrajući se postaje čovek (individua); životinjsko mladunče igrajući se postaje životinja (pripadnik vrste). Interesantno je da Gadamer, za razliku od Huizinge koji u istu ravan stavlja igru životinja i čoveka, dajući prvenstvo i izvornost igri životinja, u istu ravan stavlja prirodne pojave, ponašanje životinja i čoveka. Umesto da najviši oblik igre predstavlja polazište za dolaženje do pojma igre, do njega se dolazi na osnovu analize “igre” prirodnih fenomena i mašina. Iz toga sledi da igra nije samo “starija” od kulture, kao što je to kod Huizinge, već i od živog sveta. Sledeći evolucionu i progresističku koncepciju, Kuberten ne polazi od neživih ili od najprimitivnijih oblika života, već od najvišeg nivoa u razvoju evolucije koji je otelotvoren u kapitalističkom “progresu” i njegovom “novom čoveku” koji predstavlja suprotnost Gadamerovom “divljaku”. Otuda je za Kubertena Gadamerova fenomenologija igre, koja se zasniva na anti-evolucionom “tamo-amo kretanju”, u osnovi neprihvatljiva. Kod Kubertena čovek, po svojoj “lenjoj životinjskoj prirodi”, ima potrebu da se bori za dominaciju i opstanak, ali ne i za “progres”. U tom smislu sport, kao otelotvorenje “progresa”, ima bitno drugačiju prirodu od životinjskih igara, kao i od onih ljudskih igara koje nemaju “progresivni” karakter. Putem sporta, kao “kulta intenzivnih telesnih vežbi” koji “nije u prirodi čoveka”, postiže se novi kvalitet u evoluciji živih bića (“novi čovek” je nad-zver, kao i kod Hitlera) koji odgovara ekspanzivnoj i “progresivnoj” prirodi monopolističkog kapitalizma. Apsolutizovani princip učinka, na čemu se zasniva kapitalistički “progres”, novi je “kvalitet” u razvoju organskog, životinjskog sveta i civilizacije. Sport odgovara ontološkoj strukturi kapitalističkog sveta koja se zasniva na instrumentalizovanju prirodnih sila: čovek nije subjekt igre ni igračka “tubitka”, već je oruđe “progresa”.

Gadamer locira igru u strukturu “tubitka” putem “tamo-amo kretanja”. Gadamer: “Kretanje koje je igra nema neki cilj u kojem se završava, već se obnavlja u stalnom ponavljanju. To kretanje tamo-amo je, očigledno, toliko centralno za određenje biti igre da je svejedno ko ili šta ga izvodi. Kretanje igre je kao takvo istovremeno bez supstrata. To je igra koja se igra ili odigrava – nema tu nekog čvrstog subjekta koji igra. Igra je proces kretanja kao takvog.” (73) Gadamer daje “kretanju tamo-amo” metafizički karakter i proglašava ga prvim uzrokom na kome se zasniva ontološka struktura “tubitka”. Ono je projekcija sudbinskog klatna koje, poput “njihala strave”, neprestano sakati svaki pokušaj da se makar i u mislima dovede u pitanje postojeći svet i krene novim putem napred. Za razliku od rada i drugih svrsishodnih delatnosti koje imaju početak i kraj, “tamo-amo kretanje” je nesvrsishodno i bezvremensko. U igri se ispoljava nepromenljiva struktura sveta u “čistom” obliku putem koje se čovek utapa u “tubitak” bez ostatka. Svrha “nesvrsishodne” igre je da u potpunosti integriše čoveka u postojeći svet. Na nivou neistorijskog (apstraktnog) “kretanja tamo-amo” nestaje kvalitet, što znači ljudsko. Igra nije oblik stvaranja iluzornog sveta, kao što je to kod Šilera i Huizinge, već je oblik bivstvovanja “tubitka”. Gadamerova igra odbacivanje je kako dijalektike prirode, tako i dijalektike istorije. “Tamo-amo kretanje” ne pokreću suprotnosti, već ono ima mehanički karakter i predstavlja obračun s istorijskim kretanjem. U njemu se ogleda logika kapitalističkog kretanja, a ne kretanja kao takvog: ono je način na koji život baca čoveka iz jednog ugla u drugi po principu dobiti-izgubiti. Gadamerovo “tamo-amo kretanje” svodi se na večno ponavljanje istog, što znači da se radi o prividu kretanja koje ne otvara mogućnost za iskorak iz postojećeg tubitka – čija je igra samo refleksija. U konačnom, svi oblici “tamo-amo kretanja” su oblici u kojima se odvija kretanje “tubitka” u sebi. Umesto bezvremenskog “tamo-amo kretanja”, u sportu dominira fatalno kretanje “napred” koje je uslovljeno “progresivnim” duhom kapitalizma koji podrazumeva kvantitativne pomake bez kvalitetnih promena. Radi se o napredovanju bez napretka, što znači da se i u sportu radi o prividu kretanja.

Govoreći o odnosu između igre i svesti Gadamer zaključuje: “Ovđe se, u osnovi, priznaje primat igre u poređenju sa sviješću onoga koji igra i zaista dobijaju upravo i iskustva igranja koja treba da opišu psiholog i antropolog, jedno novo i razjašnjavajuće svjetlo, ako se pođe od medijalnog smisla igranja. Igra, očigledno, predstavlja jedan red u kojem samo od sebe dolazi do kretanja igre tamo-amo. U igru spada da je kretanje ne samo bez svrhe i namjere već i bez napora. Ona ide sama od sebe. Lakoća igre, koja, naravno, ne treba da bude stvarno nedostajanje napora, već samo da fenomenološki misli nedostatak napornosti, subjektivno se iskušava kao rasterećenje. Ustrojstvo igre dopušta igraču da se istovremeno stopi s njim i time od njega preuzima zadatak inicijative, koja je stvarni napor opstojanja. To se vidi i u spontanoj težnji za ponavljanjem, do koje dolazi kod igrača i stalnog obnavljanja igre, koje daje pečat njezinom obliku (npr. refren).” (74) Gadamer u igri vidi ponašanje koje se svodi na događanje igre koje nije drugo nego “čista” forma u kojoj se događa od čoveka otuđeni život. U tom kontekstu Gadamer polazi od umetničke igre koja je proizvođenje predmeta u kojima igra može da se “objektivizuje” tako što će biti lišena subjekta: igra ne podrazumeva estetsko čulo i otkrivanje estetskog u pojavama. Gadamer nema odnos prema igri kao estetskom fenomenu, već kao “čistoj” formi bez “supstrata”: apstraktna forma, u kojoj se gubi kvalitet ljudske igre kao konkretne istorijske pojave, postaje osnov ontološke odredbe igre. Gadamer se, kada govori o igri životinja, poziva na Huizingu, ali previđa da Huizinga ima u vidu njihovu zajedničku igru, što znači da je igračka zajednica osnovna pretpostavka za igru. To je ono što daje smisao pravilima igre: da regulišu odnose između učesnika u igri. Budući da je po Gadameru igra moguća bez ljudi, igračka zajednica nije neophodni činilac igre. Da je Gadamer svestan ograničenosti svoje koncepcije govori i to što on navodi primere “igre” talasa, mašine, komaraca, ali ne i igru ljudskog duha, igru mašte, ljubavnu igru, dakle, igru u kojoj se ispoljava ljudska posebnost i koja prevazilazi okvire bezličnog “tamo-amo kretanja”.

Šta je spona između igre i čoveka budući da igra ne podrazumeva subjektivni odnos čoveka prema njoj? Kuberten je “rešio” taj problem putem “okolnosti”: čovek treba još od detinjstva da se nađe u takvim životnim uslovima u kojima mora da se bori za dominaciju i opstanak. “Dobrovoljno” opredelenje za sport postaje “dobrovoljno” opredelenje za život. Za Kubertena sport nije moguć kao subjektivno ponašanje jer čovek nije subjekt već “lenja životinja” i kao takav materijal od koga, putem sporta kao otelotvorenja “progresivnog” duha kapitalizma, treba napraviti oruđe za realizaciju strateških interesa vladajućeg poretka. Ovde je Kuberten u tehničkom smislu blizak hrišćanskoj doktrini: olimpijske igre su oplodnja čoveka duhom kapitalizma iz čega treba da se rodi pozitivni čovek. Sport postaje način stvaranja karaktera i svesti “civilizovane” zveri i oblast u kojoj se u “čistom” obliku pojavljuju osnovni principi na kojima se zasniva kapitalističko društvo. U čemu se, po Gadameru, sastoji “draž igre”? Gadamer: “Sama igra je, zapravo, rizik za igrača. Igrati se može samo s ozbiljnim mogućnostima. To jasno znači da se u nju upuštamo utoliko što ona nekoga može da proigra i da se probije. Draž igre za igrača je upravo u ovom riziku. Time uživamo u jednoj slobodi odlučivanja koja je ipak istovremeno ograničena i koja je neopozivo sužena. Pomislimo, recimo, na igre strpljenja, pasijans itd. A isto važi i za oblast ozbiljnog. Za onoga koji za volju uživanja sopstvene slobode odlučivanja izbjegava hitne odluke ili se miri s mogućnostima, koje on ozbiljno ne želi i koje zato i na sadržavaju uopšte rizik da ih izabere i time samog sebe ograničava, kažemo da je zaigran.” (75) Gadamer u obliku razmatranja o igri izlaže logiku života. “Kretanje tamo-amo” postaje pulsiranje životnog bila kapitalizma, a igra njegov pojavni oblik. Ono što čini privlačnost igre i njenu dramatiku je to što se u njoj u čistom obliku reprodukuje duh života kome je čovek podređen: ona postaje igra sa “sudbinom”. Rizik, na kome insitira Gadamer, izraz je logike dobiti-izgubiti, koja otelotvoruje logiku biti-ne-biti. Gadamer izlaže psihološki profil (malo)građanina koji je “fasciniran” igrom koja odgovara svetu u kojem vladaju iracionalni zakoni tržišta i u kojem je stvaranje vrednosti odvojeno od njihovog sticanja: igra postaje paradigma života koji se igra s čovekom. Upravo zbog toga je čovek i privučen igrom: kroz nju on nastoji da se uhvati u koštac sa životom po pravilima koja diktira sam život – koji je uvek pobednik. Ono što draži čoveka je potreba da “uživa u jednoj slobodi odlučivanja” – “koja je ipak istovremeno ograničena i koja je neopozivo sužena”. Igra postaje oblik “slobodnog” iživljavanja neslobode. Ovde se jasno pokazuje da je po Gadameru igra svojevrsna igra života koja ima kompenzacioni karakter: u igri čovek se igra sa životom iskušavajući ga. Naravno, sve se odvija u okviru strogih granica igre koje ne dozvoljavaju da se dovedu u pitanje pravila koja su samo normativno uobličenje vladajućih odnosa. Čovek je “slobodan” da se uključi u igru i da je napusti po svom nahođenju – što je nemoguće kada je u pitanju svakodnevni život. “Slobodno” utapanje u život najviši je oblik robovanja vladajućim odnosima. Kubertenova igra ima ritualni karakter i samo po formi spada u “kretanje tamo-amo”. “Neizvesnost” igre ne ukazuje na slobodu čoveka, već na ograde kaveza u koji je on beznadežno zatvoren. Ona je mamac koji uvek iznova stvara iluziju o postojanju mogućnosti da čovek pobedi sudbinske sile koje vladaju nad njim i koje su uvek u dobitku – dokle god čovek igra po njihovim pravilima. Kao što je antička Olimpija bila sveto igralište na kome su se bogovi poigravali s ljudima, tako je sportski stadion sveto igralište kapitalizama, a sport oblik u kome se vladajući duh kapitalizma poigrava s ljudima.

Gadamerova koncepcija posebno je problematična kada se radi o jezičkim izrazima koji su samo ideološka maska za pojave koje imaju bitno drugačiju prirodu od one koje reči označavaju. U teoriji sporta i olimpizma ima ih na pretek: boks dobija ime “plemenita veština”; uz olimpijski pokret redovno idu izrazi kao što su “miroljubiva saradnja”, “internacionalizam”, “ljubav između mladih sveta” i sl. Gadamerova fenomenološka koncepcija omogućuje da se antičke olimpijske igre svedu na moderne “olimpijske igre” urpkos tome što se radi o bitno različitim (istorijskim) pojavama. Isto tako, ako se u jeziku reflektuje jednoznačna ontološka struktura “tubitka”, onda nije moguće da postoje suprotstavljeni jezički izrazi o igri koji samo ukazuju na različite (subjektivne) oblike poimanja igre i na različiti odnos prema igri. Ukoliko nema mogućnosti da se ustanovi koliko određeni jezički izrazi adekvatno obeležavaju pojavu, onda nema ni mogućnosti da se postavi pitanje o istinitosti “tubitka” koji se “spontano” reflektuje u jezičkim izrazima. Istovremeno, kapitalistička ideologija daje iskrivljenu sliku kapitalizma: samorefleksija “tubitka” odvija se posredstvom “krivog ogledala” u kome se monstruozni lik veštice pojavljuje u devičanskom obliku.

O autoru

Administrator

Dodaj Komentar

Noviji tekstovi

Poslednji Komentari

Arhiva

Kategorije

Meta Linkovi

Pratite Ducijev rad i na fejsbuku