ArhivaFebruary 2015

Olimpijski paganizam i hrišćanstvo

O

Kada je reč o odnosu olimpizma i religije Kuberten je, za razliku od mnogih njegovih nastavljača koji nastoje da prikriju pravu prirodu modernog olimpizma, kristalno jasan: “Prva suštinska karakteristika starog kao i novog olimpizma je da je on religija.” (1) Polazeći od Kontove filozofije Kuberten nastoji da uspostavi novi duhovni sistem koji će odgovarati socijalno darvinističkom i progresističkom duhu kapitalizma, koji će “upiti” sve društvene (klasne) protivrečnosti koje sputavaju razvoj kapitalizma i omogućiti njegovu nesmetanu globalnu ekspanziju. Radi se o stvaranju “dinamične religije” (Brendidž) koja je, pored efikasnosti u uspostavljanju “socijalnog mira” i uvođenja “reda u glavama ljudi” (Kuberten), u stanju da “prevaziđe” postojeće (statične) religije (odbacujući njihovo emancipatorsko nasleđe) jer nije omeđana određenim načinom života i nacionalnim kulturama, već proističe iz “dinamičkog”, univerzalnog i totalitarnog duha kapitalističkog globalizma. Imajući u vidu duhovna izvorišta olimpijske ideje može se zaključiti da je olimpizam uobličena, i preko olimpijskog pokreta i olimpijskih igara realizovana, pozitivna religija koja je “analogna pozitivnoj filozofiji” (Prokop) i koja treba da u modernom dobu odigra onu ulogu koju je tradicionalna religija imala u srednjem veku. Olimpizam postaje duhovni svod iz koga proističe sav “humanizam” i koji pruža konačne odgovore na sva bitna pitanja ljudske egzistencije. Otuda je reč o olimpizmu moguća samo kao njegovo veličanje. Istovremeno, u njemu se briše razlika između religiozne i svetovne sfere: sam život postaje služba olimpijskim bogovima. Moderni olimpizam nastoji da bude neprikosnovena duhovna moć kojoj čovek ne služi kontemplacijom, meditacijom, izricanjem molitvi i klečanjem nego, poput antike, svakodnevnim agonističkim aktivizmom. Život kao neprestana borba između ljudi, nacija i rasa za mesto pod suncem – to je bit olimpijske pobožnosti. U tom smislu sport je idealizovani oblik “pravog” života, dok su olimpijske igre simbolično otelotvorenje duhovnog i delatnog jedinstva sveta. Imajući u vidu Kubertenovo nastojanje da eliminiše kritički racionalizam i emancipatorske tekovine čovečanstva, može se reći da se radi kako o svojevrsnoj totalitarnoj misli, tako i o totalitarnom duhovnom i političkom pokretu. Olimpizam postaje svojevrsna “crna rupa” u kojoj treba da nestane svaki nagoveštaj iskoraka iz postojećeg sveta.

Moderni olimpizam nije pokušaj stvaranja “novog hrišćanstva”, zašta se zalagao Sen Simon, (2) već novog paganizma: helenska civilizacija predstavlja (idealizovano i osakaćeno) duhovno izvorište i uporište olimpizma. Kuberten nastoji da od olimpizma stvori religiju analognu antičkom paganizmu koja u potpunosti integriše čoveka u svoju duhovnu orbitu i uklanja mogućnost da se (kritičko-menjalački) odnosi prema postojećem svetu. Olimpijske igre postaju najviša religiozna ceremonija posvećena stvaranju i veličanju kulta postojećeg sveta, što znači osnovnih principa na kojima se on temelji.

Kuberten je nezadovoljan hrišćanstvom jer ono (sa svojim idejama o čoveku kao “božjem biću”, “o boljem svetu”, “jednakosti”, “bratstvu”…) predstavlja suprotnost socijalno darvinističkoj doktrini i progresističkom duhu, nosećim stubovima kapitalističkog poretka. Što je još važnije, hrišćanstvo se pokazalo nedovoljno efikasnim u sprečavanju ustanaka, pobuna i revolucija, koje su potresale Evropu krajem 18. i tokom 19. veka, pogotovu u ovladavanju i kontrolisanju sve brojnijeg, organizovanijeg i politički svesnijeg proletarijata koji se izborio za pravo da legalnim sredstvima političke borbe dođe na vlast. Otuda potreba za efikasnijom religijom koja će odgovarati “novom duhu” vremena i koja će postati objedinjavajuća duhovna snaga društva koja će biti u stanju da integriše radnike u uspostavljeni poredak i obračuna se s emancipatorskim nasleđem građanskog društva, s kritičko-menjalačkom svešću i idejom budućnosti. Kuberten ukida božanski svod i opredeljuje se za prirodni poredak koji odgovara progresističkom i ekspanzionističkom duhu kapitalizma. Postojeći poredak nije realizacija božanske volje niti ima božanski karakter, već je rezultat dejstva (neumnih, neduhovnih, nemoralnih, neestetskih) prirodnih zakona koji vladaju u životinjskom svetu. “Teološki” i “metafizički” svet “prevaziđen” je pozitivnim svetom.

Paganin Kuberten ne krije da je za njega olimpizam religija koja “nadilazi” ne samo hrišćanstvo, već i sve druge (“etničke”) religije (koje se, po Kubertenu, nalaze, kao religije “nižih rasa”, ispod nivoa hrišćanstva) i da nastoji da postigne ono što nije pošlo za rukom Katoličkoj crkvi: da se obračuna s tradicionalnim religijama i nacionalnim kulturama i izvrši duhovnu kolonizaciju sveta. Prema Kubertenovoj doktrini, olimpijske igre trebalo je da postanu najviši religiozni obred savremenog sveta koji će potisnuti u drugi plan tradicionalne religiozne praznike. U tom smislu “sveti ritam” održavanja olimpijskih igara postaje neprikosnoveni duhovni vodič čovečanstva prema kome se određuju sva druga svetska zbivanja: olimpijski kalendar preuzima ulogu hrišćanskog kalendara i olimpijske igre postaju glavni oblik u kome se izražava trajanje i graničnici kapitalističkog vremena. Olimpijske igre bliske su hrišćanskom uskrsu, s tim što one ne predstavljaju obnavljanje duhovne snage hrišćanstva i učvršćivanje vere u boga, već ponovno rađanje životne snage kapitalizma i učvršćivanje vere u postojeći svet: olimpijske igre su kapitalistički uskrs.

Kuberten odbacuje ekumenizam, ali prihvata hrišćanski (katolički) univerzalizam (iz koga sledi hrišćansko “misionarstvo” jezuitističkog tipa) i polazeći od njega uspostavlja olimpizam kao ideologiju kapitalističkog (imperijalističkog) globalizma. (3) Buržoaski “kosmopolitizam” i “humanizam” čine suštinu olimpizma kao “univerzalne religije”. Sa olimpizmom se ne razvija kritički odnos prema postojećem svetu, kao što je to slučaj sa hrišćanstvom, već se stvara idolopoklonički odnos prema njemu. Kuberten je ukinuo božanski svod da bi putem olimpizma obogotvorio kapitalizam. Njegova “Oda sportu” upućuje na pravu prirodu modernog olimpizma. Kuberten se na početku svake strofe obraća sportu sa pobožnim usklikom divljenja: “Oda sportu” postaje svojevrsni “Te Deum”. (4) Sport, kao otelotvorenje egzistencijalnih principa kapitalizma u čistom obliku, postaje vrhovno biće i kao takav sudbinska sila. Nije slučajno što Kuberten insistira na olimpizmu kao “kultu postojećeg sveta” i što stvaranje “religioznog osećanja” prema vladajućim odnosima, koji se u mitološkom obliku pojavljuju na olimpijskim igrama, predstavlja najvažniji cilj njegove “utilitarne pedagogije”. Odlazak na stadion zamenjuje odlazak u crkvu; telesno vežbanje i sportska nadmetanja zamenjuju asketski život i hrišćanske molitve i postaju obred posvećen stvaranju kulta postojećeg sveta.

Rukovodeći se Kontovim “pozitivističkim papinstvom” (Vindelband) i idejom o “zapadnjačkom komitetu” koji će od pozitivističke filozofije stvoriti novu “religiju čovečanstva”, Kuberten nastoji da uspostavi novu crkvu sa olimpijskim sveštenstvom, novom dogmatikom, mitovima i kultom. Sam Kuberten o tome kaže : “Za mene sport predstavlja religiju sa crkvom, dogmama, kultom… ali posebno sa religioznim osećanjem”. (5) Govoreći o MOK-u Kuberten konstatuje: “Mi nismo izabrani, mi smo samoregrutovani, i naši mandati nisu ograničeni. (…) Mi ne diramo u privilegije sportskih udruženja; mi nismo savet za tehnička pitanja. Mi smo, jednostavno, “poverenici” olimpijske ideje.” (6) Kuberten je proglasio olimpizam za najvišu i jedinu pravu religiju modernog doba, a sebe za vrhovnog sveštenika modernog olimpijskog paganizma – “božanskog barona”, kako su ga nazvali njegovi najodaniji sledbenici. Kuberten je hteo da od olimpijskih igara napravi duhovni centar sveta – novi Vatikan. On govori o olimpijskim igrama kao o “crkvi” (duhu njegovog olimpijskog paganizma više bi odgovarao naziv “svetilište”) nastojeći da sačuva njen autoritet kao tradicionalnog i institucionalizovanog oblika političke integracije vladajuće klase i sredstva za duhovno pokoravanje radnih “masa”.

Moderne olimpijske igre nisu vezane za određeno “sveto tle” (poput antičke Olimpije) na kome se igre uvek održavaju, već prostor koji je od strane “olimpijskih otaca” iz MOK-a određen za održavanje olimpijskih igara – time što se na njemu odvijaju igre – postaje “sveto mesto”. Njegova “svetost” proističe iz “svetosti” olimpijskih igara, što znači da na njemu, dok traju olimpijske igre, vlada nadljudski i nadistorijski olimpijski duh. Tzv. “olimpijski mir” podrazumeva da ništa ovozemaljsko ne sme da uznemiri odvijanje najvišeg religioznog ceremonijala na kome se “najbolji” predstavnici nacija i rasa klanjaju vladajućem duhu nastojeći, “pošteno se boreći”, da zadobiju njegovu naklonost. Neprestana promena mesta na kome se održavaju olimpijske igre nije samo oblik u kome moderni olimpijski paganizam iskazuje svoju dinamičnost, već i izraz nastojanja da olimpijska religija “prodre” u sve delove sveta. Međutim, olimpijske igre nisu zamišljene kao “putujući cirkus” koji prikazuje olimpijske predstave. Za Kubertena je od najveće važnosti četvorogodišnje pripremanje olimpijskih igara u zemlji-domaćinu. U tome je on video način da olimpijska religija, aktivnim učešćem ljudi u pripremanju igara, prodre ne samo u njihovu svest, već i u njihovo “biće”. Ono sa čim je Kuberten bio posebno oduševljen kada je reč o Berlinskim olimpijskim igrama, je da su nacisti uspeli da mobilišu najšire društvene slojeve u njihovoj pripremi, i da ih na taj način “pridobiju” da postanu poklonici olimpijskog kulta. Mobilizacija “masa” za izvršavanje ciljeva koje pred njih postavlja vladajuća “elita” eliminacijom (kritičkog) uma i njihovom fanatizacijom – predstavlja jedan od kamena temeljaca olimpijske doktrine. Istovremeno, odlazak na olimpijske igre postaje hodočašće duhu koji vlada svetom, dok su olimpijci “elita” čovečanstva koja u ime svojih nacija (rasa) borbom na “svetom” olimpijskom borilištu izražava bezuslovnu pokornost moći koja vlada svetom – nastojeći da pridobije njenu milost.

Po hrišćanskoj doktrini bog je stvorio čoveka od nežive prirode i udahnuo mu život u obliku duše. Smisao ovozemaljskog života je oslobađanje duše iz telesne “tamnice” da bi mogla da se vine ka večnosti. Otuda u hrišćanstvu dominira pokret tela ka grobu i pokret duše ka bogu: “Jer koji sije u tijelo svoje, od tijela će požnjeti pogibao; a koji sije u duh, od duha će požnjeti život vječni”. (7) Kuberten je ukinuo dušu i na taj način raskinuo vezu čoveka sa bogom, da bi od mišićavog tela stvorio neraskidivu vezu čoveka sa postojećim svetom. Kuberten, poput Ničea, u preziru prema telu vidi prezir prema zemaljskom životu. Za razliku od Ničea koji, suprotstavljajući se hrišćanskim “preziračima tela”, u telu vidi izvorište i osnovni uslov “vlastitosti” čoveka, (8) Kuberten vidi u telu ono što hrišćani vide u duši: sredstvo za ukidanje njegove vlastitosti i za potpuno uklapanje u postojeći (obogotvoreni) svet. Za Kubertena čovek nije privremeni stanovnik planete koji stiče večnost u bogu, već predstavlja kontinuitet žive prirode i najviši oblik u njenom razvoju i kao takav je njen nerazdvojni deo, a zakoni koji vladaju u životinjskom svetu su vrhovna stvaralačka i pokretačka snaga sveta.

Kubertenova koncepcija nije samo radikalni obračun s Platonovim shvatanjem odnosa između tela i duha, već i s katoličkom maksimom cura del corpo si, culta del corpo no, koja predstavlja “omekšanu” varijantu izvornog hrišćanskog odnosa prema telu kao “tamnici duše”. Nastojeći da izgradi kult mišićavog tela i telesne snage, Kuberten odbacuje i maksimu mens sana in corpore sano i stvara novo načelo: mens fervida in corpore lacertoso – koje postaje jedno od njegovih najvažnijih polazišta u stvaranju pozitivnog čoveka. Različit odnos prema telu ukazuje na različit odnos prema životu : stvaranje kulta mišićavog tela služi za stvaranje kulta ovozemaljskog života. Kuberten: “Oblikujući svoje telo vežbanjem kao što vajar oblikuje kip, antički atleta je iskazivao poštovanje bogovima. Čineći isto, moderni atleta slavi svoju zemlju, svoju rasu, svoju zastavu.” (9) Mišićavo telo u borilačkom naponu dobija kod Kubertena onaj značaj koji za hrišćanstvo ima žudeći pogled isposnika koji je usmeren ka nebu.

Kuberten je svoj odnos prema hrišćanstvu jasno odredio još kroz odnos prema Arnoldu, kod koga je prisutno paganizovanje hrišćanstva. Arnold je nastojao da iskoristi sport, da bi od škole stvorio “civilizovani” zverinjak u kome se “red” uspostavlja bespoštednim tlačenjem slabijih od strane snažnijih. Po Kubertenu, reč je o najvišem obliku “moralnog usavršavanja” mladih koje u potpunosti odgovara životu za koji se deca (buržuja) pripremaju. Arnold je od sporta stvorio sredstvo za stvaranje kulta “mišićavog” tela i karaktera koji odgovara prirodi kapitalističkog društva, ali je na njega nastojao da nasadi hrišćanski moralizam; Kuberten odbacuje hrišćansku “krotkost”, kao i sve ono što predstavlja ograničenje za “gospodarsku rasu” u njenom nastojanju da pokori svet: od “mišićavih hrišćana” ostaju mišići i nezajažljiva gramzivost koju Kuberten proglašava za motornu snagu “progresa”.

Uspostavljanje rigidnog dualizma između tela i duha, s tim što je telo podređeno duhu, predstavlja jednu od najvažnijih dodirnih tačaka između modernog olimpizma i hrišćanstva. U tom kontekstu obe ideologije instrumentalizuju telo i u njemu vide sredstvo za ostvarivanje “viših” ciljeva. Dok je u hrišćanstvu telo oruđe za ostvarivanje “božje volje”, u Kubertenovoj doktrini ono predstavlja sredstvo za realizaciju strateških interesa kapitalizma. Uprkos tome što insistira na “životinjskoj prirodi” čoveka i što se oslanja na zakone evolucije, Kuberten se svojom “utilitarnom pedagogijom” obračunava s prirodnim bićem čoveka i na taj način kida veze čoveka sa prirodom. Kuberten je do te mere lišio čoveka prirodnosti i instrumentalizovao ga, da se njegov odnos prema ljudskom telu približava onom koji će Dekart uobličiti u svojoj mehanicističkoj filozofiji telesnog, s tim što je on posredovan mazohističkim duhom jezuitizma i destruktivnim duhom kapitalističkog progresizma. Za razliku od hrišćanskog meditativnog aktivizma koji vodi sputavanju i odumiranju telesnih (prirodnih) funkcija, sportski aktivizam (koji se zasniva na apsolutizovanom principu “većeg napora” koji odgovara maksimi citius, altius, fortius) vodi manijakalnom intenziviranju mišićnog napora i time do potiskivanja, degenerisanja i uništavanja prirodnog bića čoveka, kao i duhovnosti i umnosti.

Moderni olimpizam je i u drugim pitanjima blizak hrišćanstvu. Radi se, pre svega, o njegovom antislobodarskom karakteru. Olimpijsko “pomirenje” s postojećim svetom i uništavanje slobodarskog dostojanstva čoveka u suštini odgovara hrišćanskom zahtevu upućenom potlačenima, da se bezuslovno pokore svojim gospodarima i da bez roptanja trpe nepravdu. Karakterističan je stav apostola Pavla iz poslanice Timotiju: “Robovi koji su god pod jarmom da pokazuju svaku čast svojijem gospodarima…” (10) Na bliskost ovih doktrina upućuje i ukidanje čoveka kao emancipovanog građanina (i time građanskog društva) i njegovo svođenje na podanika apsolutizovane vladajuće volje. Zatim, obračun s kritičkim umom i podređivanje čoveka neprikosnovenom i od čoveka nezavisnom duhovnom autoritetu (uspostavljanje “vladavine u glavama”). Potiskivanje i uništavanje igračke prirode čoveka (Erosa, stvaralačke spontanosti) predstavlja još jednu dodirnu tačku modernog olimpijskog paganizma i hrišćanstva. Zajedničko je i to što čovek nije stvaralac sveta već je oruđe sudbine (boga, prirodnih zakona), što znači da se ukida subjektivna sloboda i kategorija mogućnosti. Insistiranje na neprikosnovenosti patrijalhalnog poretka i degradacija žene na inkubator još jedna je nit koja spaja hrišćanstvo i olimpizam. Prezir prema radu je ono što je karakteristično za obe doktrine. Za hrišćanstvo rad je prokletstvo na koji su ljudi osuđeni (“Radi u znoju lica svog!”), a radnici shodno tome prokletnici. Proizvodnja društvenih dobara odvaja se od njihovog prisvajanja. Parazitizam i pljačka radnih “masa” postaje “božansko” i “prirodno pravo” moćnih. U molitvama ljudi se zahvaljuju bogu za “hleb nasušni”, iako su ga stvorili svojim radom. Isto shvatanje zastupa Kuberten: “Ljudska rasa je od svojih vladara oduvek tražila da joj obezbedi zabavu kao i sredstva za život”. (11) To tvrdi aristokrata Kuberten koji je nasledio porodično bogatstvo, nagomilano tokom vekovne pljačke francuskih seljaka, od 500 000 zlatnih francuskih franaka! I hrišćanski agon blizak je “sportskom duhu”. Između “pravih” hrišćana uspostavljeno je takmičenje u patnji, budući da onaj ko više pati ima veće izglede da prođe kroz vrata raja. Otuda su najveći “mučenici”, kao rekorderi u patnji, najviši izazov za vernike. Međutim, dok je hrišćanin, rukovodeći se trgovačkom logikom, spreman da bespogovorno podnosi nepravdu da bi se domogao nagrade u obliku “večnog blaženstva” – ovozemaljski život postaje ulog koji treba da donese neuporedivo veću dobit – Kuberten nudi ljudima “nagradu” u vidu samog života u kome jedni (“gospodarska rasa”) pronalaze “sreću” u sadističkom tlačenju “slabih”, a drugi (radnici, “niže rase” i žena) u mazohističkom dodvoravanju vladajućoj moći. Olimpizam je sredstvo za razvoj belicioznog karaktera kod buržoaske mladeži istovremeno kada je sredstvo za pacifikovanje radnika i kolonijalizovanih naroda. Ovo “sveto dvojstvo” prisutno je i u hrišćanstvu od kada je postalo oruđe u rukama parazitskih klasa. Kuberten proglašava princip “vladavine u glavama” za svoj vrhovni politički princip koji je, (zlo)upotrebom hrišćanstva, vekovima primenjivan od strane vlastele i sveštenstva. “Originalnost” Kubertena sastoji se u tome što je želeo da povrati efikasnost tog principa upotrebljavajući nova sredstva koja odgovaraju novom vremenu. U nastojanju da ovlada duhom čoveka i na taj način čitavim njegovim životom, hrišćanstvo propisuje molitve i praznike: postoje dani kada se treba “radovati”, a kada “žaliti”; kada jesti, a kada gladovati; kada raditi, a kada svetkovati… I Kuberten nastoji da uspostavi totalnu duhovnu kontrolu nad ljudima, ali tako što će utopiti duh čoveka u svakodnevni život da bi njegovo ponašanje u potpunosti bilo uslovljeno vladajućim odnosima: ne hrišćanska dogma, već sam život postaje duhovno vrelo iz koga se čovek svakodnevno napaja.

Olimpijska dogmatika

Kuberten navodi reči Albera Tibodea da se uobičajeni religiozni život “sastoji u učenju knjiga napamet”, a da je grčka religija – “religija bez knjiga”, (12) što postaje “zlatno pravilo” modernog olimpijskog paganizma. Ne spoznaja “božje reči”, ne njeno ponavljanje, promišljanje i doživljavanje, već borba za pobedu nad drugima i borba za “pobedu nad sobom” (princip “većeg napora” kao osnov “usavršavanja”), postaje temelj olimpijskog jevanđelja i osnovni način vršenja religiozne službe. Sam život, koji je sveden na neprestanu borbu za opstanak, postaje izvorište (pozitivnog) religioznog duha i služba nadljudskim silama, a olimpizam izgradnja njegovog kulta. Slično antičkom, moderni olimpizam teži da bude sveobuhvatna duhovna moć kojoj čovek ne služi kontemplacijom i meditacijom, već svakodnevnim agonalnim aktivizmom. Ne postoji bilo koji putokaz koji pruža čoveku mogućnost da uspostavi (kritičko-menjalački) odnos prema postojećem svetu i da postavi pitanje o smislu života. Život kao neprestana borba između ljudi, nacija i rasa za mesto pod suncem – to je bit olimpijske pobožnosti. Poput Homerovih junaka i savremeni (malo)građani ne drže propovedi da bi prizvali bogove, već to čine bespoštedno se međusobno boreći za dominaciju. U tom kontekstu olimpijske igre pojavljuju se kao idealizovani izraz osnovnih životnih principa uspostavljenog sveta, kao njihov devičanski oblik. One su “festival mladosti” (Kuberten), što znači obnavljene vere u “večne” olimpijske ideale i sticanje nove “moralne snage” – da bi se sa novim elanom nastavilo tamo gde se stalo. Otuda Kuberten daje takav značaj “svetom ritmu” olimpijskih igara koji ni po koju cenu ne sme da bude prekinut.

Za razliku od hrišćanskog “prvo je bila reč” i Geteovog “prvo je bilo (ljudsko) delo”, kod Kubertena nema početka u razvoju ljudskog društva, već je uspostavljen neprekidni kontinuitet životinjskog sveta čiji se razvoj zasniva na zakonima evolucije – koji su “nadgrađeni” vladajućim duhom kapitalizma. Radi se o aktivizmu koji slepo sledi vladajuću životnu logiku koja se izražava u socijalno darvinističkom principu bellum omnium contra omnes i progresističkom principu citius, altius, fortius. U tom smislu, Kubertenov religio athletae ne podrazumeva samo potpunu pokornost sportista vladajućem duhu kapitalizma, već i njihovo potpuno uživljavanje u ulogu koju, kao simbolično otelotvorenje tog duha, imaju. Oni svojim čitavim bićem, što dolazi do izražaja u telesnom izgledu i pokretu, treba da budu u jedinstvu sa vladajućim duhom da bi mogli adekvatno da izraze njegovu obnovljenu snagu i neuništivost. Kuberten se pod prividom obračuna s hrišćanskim dogmatizmom obračunava s umom kao osnovnom ljudskog ponašanja i kriterijumom za ocenu njegove ispravnosti, i uvodi evolucioni apriorizam koji zakone koji vladaju u životinjskom svetu proglašava za najvišu i neprikosnovenu dogmu. Na udaru se našla religiozna svest koja usmerava čoveka ka bogu i “pravom” onozemaljskom životu, ali i misao koja sa ljudskog aspekta dovodi u pitanje te procese i pokušava da ih stavi “pod kontrolu” istinskih ljudskih vrednosti. U obliku borbe protiv religijske dogmatike i teorijskog uma uklanja se nastojanje da se uspostave opšteljudski kriterijumi na osnovu kojih može da se uspostavi kritička distanca prema postojećem svetu i stvori ideja budućnosti. “Teorijskog” i “kontemplativnog” zamenjuje “praktični” i “utilitarni” čovek.

Iako je odbacio religioznu dogmatiku, Kuberten je izdašan u formulisanju olimpijskih “zapovesti” koje postaju svojevrsno olimpijsko jevanđelje: “bitka na Vaterlou dobijena je na sportskim poljima koledža Iton”; “oružje čini mladića čovekom”; “sport je inteligentno i efikasno oruđe u kolonizaciji”; “bela rasa je najčistija, najinteligentnija i najjača”; “bratstvo je za anđele, a ne za čoveka”; “jači opstaju, slabiji bivaju odstranjeni”; “nejednakost je najstariji zakon protiv koga je besmisleno boriti se”; “žena koja se pre rukovodi razumom nego emocijama nije samo nenormalna, već je monstruozna”; “nije duh taj koji stvara karakter, već je to telo”; “borbeni duh u mišićavom telu” (mens fervida in corpore lacertoso) i sl.

Kod Kubertena nema dobra i zla, što znači da nema ni moralnog rasuđivanja. On je oslobodio čoveka antičkog hybris-a i hrišćanskog greha, da bi ga oslobodio (lične) odgovornosti za njegova dela ; kod njega nema ni Sokratovog daimonion-a ni savesti. Pored toga, ukidanjem boga kao sudbinske sile Kuberten je oduzeo mogućnost čoveku da odgovornost za svoje postupke prenese na njega, kao i da predanom službom i kajanjem traži “oprost za svoje grehove” i na taj način se “iskupi” zbog učinjenih (ne)dela. Moderni olimpizam lišava čoveka mogućnosti da zgreši, jer ga unapred oslobađa (lične) odgovornosti za njegova dela koja su samo “spontani” sled životne logike koja je određena zakonima evolucije živog sveta i koja se pojavljuje u obliku “progresa”. Prema onima koji dovode u pitanje njegovo odvijanje Kuberten se ne odnosi onako kako se crkva odnosi prema “grešnicima”, već kao prema “antihristima”. Istovremeno, navlačeći olimpijski plašt najveći krvnici čovečanstva postaju (olimpijski) anđeli. Kuberten ne preti neposlušnima paklom niti nudi nagradu u vidu rajskih vrtova: sam život, koji je sveden na bespoštednu borbu za opstanak, je taj koji nagrađuje jedne (“snažne”) i kažnjava druge (“slabe”). Nepravda kojoj je čovek svakodnevno izložen nije zlo, već je neminovnost koja je utemeljena u prirodnom poretku i stoga je beskorisno (i u tom kontekstu besmisleno) postavljati pitanje o njenoj moralnoj (ljudskoj) opravdanosti. “Milosrđe” bogatih ne proističe iz težnje ka “socijalnoj pravdi”, već je političko sredstvo za stišavanje radničkog nezadovoljstva i uspostavljanje “socijalnog mira” – u uslovima takvog odnosa klasnih snaga kada pokornost radnika nije moguće obezbediti golom silom. Što se tiče Kubertenovog principa “dobro se boriti”, on predstavlja jedinstvo borbe za život i borbe za poredak i ne zasniva se na poštovanju opšteljudskih pravila: “dobro” nema etički, već utilitarni karakter. Borba za očuvanje rasne čistote, za očuvanje stabilnog razvoja poretka i za kolonijalnu ekspanziju – predstavlja najveću obavezu za pripadnike vladajuće klase. Oni nisu odgovorni pred bogom ili ljudima, već pred “progresom”.

Jedan od najvažnijih dokumenata koji upućuje na prirodu modernog olimpijskog paganizma je Kubertenov intervju, koji je 4. septembra 1936. godine objavljen u francuskom magazinu “L’ Auto”, povodom održavanja nacističkih Olimpijskih igara: “Objavljeno je da su Berlinske olimpijske igre s tehničkog gledišta bile potpuni uspeh. Mogao bih odgovoriti da mi je to dovoljno. To ne bi bilo objašnjenje. Svakako, sportska strana mora biti dominirajući element Igara, ali ja mislim da ne bi trebalo imati Igre bez elementa strasti koji je jedini u stanju da im da značenje koje one mora da imaju. Ja sam uvek tražio ovu strasnu razdraženost, ja sam je hteo, prizivao svim svojim snagama. Jer takmičarski sport, po sebi, nije obična stvar koja se može prilagoditi skučenim i sitničavim pravilima. Shvatimo, olimpijske igre su žestoka, divlja borba kojoj ne odgovaraju druga do žestoka i divlja bića. Okružiti ih atmosferom konformističke slabosti bez strasti i neumerenosti, značilo bi unakaziti ih, oduzeti im svaku posebnost. A da ne govorimo o Igrama na kojima je dopušten pristup ženama i omladini, uopšte slabima. Za njih postoji drugi oblik sporta, fizičko vaspitanje koje će im dati zdravlje. Ali za Igre, moje Igre, hoću jedan dugi krik strasti, ma kakav bio. U Berlinu se drhtalo za ideju o kojoj nije na nama da sudimo, ali koja je bila strasni izazov koji stalno tražim. Tehnički deo je, s druge strane, organizovan sa svom potrebnom pažnjom i Nemcima se ne može pripisati sportsko nepoštenje. Kako hoćete da se u takvim uslovima odreknem slavljenja XI olimpijade? Jer, isto tako, ta glorifikacija nacističkog režima bila je emocionalni šok koji je omogućio ogroman razvoj koji su postigli.” (13) “Strasna razdraženost”, “divlja borba” kojoj odgovaraju “divlja bića”, “neumerenost”, “dugi krik strasti” – sve to ukazuje da je u biti olimpijske religioznosti davanje oduška zverinjoj prirodi Kubertenovog buržuja. Radi se o svojevrsnom “zovu divljine” koji se u “civilizovanom” obliku pojavljuje kao do kraja ogoljena “volja za moć” koja nastoji da se obračuna s civilizacijskim normama koje sputavaju nastojanje “gospodarske rase” da pokori svet. Kuberten je u ovome tekstu do kraja razobličio svoju izvornu olimpijsku intenciju. Za buržuja koji hita da osvoji svet ne važe pravila koja važe za “obične” smrtnike: on je lišen svake odgovornosti. Istovremeno, on je lišen osobenosti koje su karakteristične za “homerovskog”, kao i za “herojskog čoveka” antike: erosa, emocija, spremnosti na žrtvovanje i pokajanje, na zaštitu nemoćnih, detinje razdraganosti… Nezajažljiva gramzivost, glavna osobenost Kubertenovog “novog čoveka”, proždrala je sve ljudsko u čoveku. Čišćenje čovečanstva od “naslaga” ljudskog, što znači čišćenje čoveka od ljudskosti, jedan je od najvažnijih ciljeva Kubertenove “utilitarne pedagogije”.

Ono čemu se moderni olimpizam klanja nije hrišćanski bog ni olimpijski bogovi, već ekspanzionistička moć monopolističkog kapitalizma. To je izvorište iz koga Kuberten crpi snagu za svoju olimpijsku misiju i na kojoj se temelji uspeh njegovog “obnoviteljskog” poduhvata. Kubertenov odlazak na Arnoldov grob u Ragbiju ima simboličan značaj: bilo je to hodočašće izvornom duhu kolonijalne moći viktorijanske Engleske čije je tvorac, po Kubertenu, bio Arnold. Evo kako Kuberten opisuje svoju posetu Arnoldovom grobu: “… u suton, sam u znamenitoj gotskoj kapeli Ragbija, sa očima prikovanim za nadgrobnu ploču na kojoj je, bez epitafa, bilo urezano veliko ime Tomasa Arnolda, sanjao sam da pred sobom vidim kamen temeljac britanske imperije”. (14) Osvajačko-tlačiteljska moć kapitalizma pravo je izvorište Kubertenovog religioznog nadahnuća. Suština Kubertenove olimpijske pobožnosti na najbolji način je iskazana u njegovom izvornom olimpijskom pokliču “Rebronzer la France!“, koji odgovara vapaju za bogom fanatičnog hrišćanina. San o osvajanju sveta od strane “gospodarske rase”, oličene u evropskoj buržoaziji, to je “vizija” koju će Kuberten do kraja života uporno slediti i čiju će realizaciju, predajući im u ruke “sveto” olimpijsko “koplje” (Dim), poveriti nacistima.

Olimpijsko “sveto trojstvo”

Kubertenova olimpijska doktrina oslanja se na tri stožera koji dobijaju ulogu hrišćanskog “svetog trojstva” i koji otelotvoruju neprikosnovenost i večnost uspostavljenog poretka i postaju nosilac pozitivne (olimpijske) transcendencije. Radi se o zakonima evolucije (“progres”), koji odgovaraju bogu kao sudbinskoj sili; o “besmrtnom duhu antike”, koji dobija ulogu hrišćanskog “svetog duha” (beliciozni duh); i olimpijskom “humanizmu” (kult postojećeg sveta), koji u olimpijskoj doktrini ima onu ulogu koju Hrist ima u hrišćanstvu. Putem “besmrtnog duha antike”, oličenog u “obnovljenim” olimpijskim igrama, dolazi do mistične oplodnje postojećeg sveta zakonima evolucije, koji su svoj najviši domet dostigli u antičkoj Grčkoj, iz čega se rađa olimpijski humanizam.

Kao što je za hrišćanstvo bog ona neprikosnovena sila koja određuje sudbinu čoveka, tako je za Kubertena “progres” neprikosnovena nadljudska moć koja upravlja životom ljudi i predodređuje “budućnost”. U konačnom, i bog i “progres” pružaju mogućnost čoveku da obezbedi “večni život”. Razlika je u tome što u hrišćanstvu mogućnost “večnog života” stiče čovek kao individua na “drugom svetu”, dok kod Kubertena tu mogućnost dobija čovečanstvo kao apstraktni kolektivitet u večnom ovozemaljskom životu koji se svodi na kvantitativne pomake bez kvalitetnih promena. Dok se život hrišćanina svodi na okajavanje sopstvenih “grehova” i pripremu za “sudnji dan”, dotle se život Kubertenovog pozitivnog čoveka, oslobođenog greha i odgovornosti, svodi na neprestanu borbu za uvećavanje sopstvenog bogatstva i za zaštitu uspostavljenog poretka.

Stvaranje sveta od strane boga osnov je hrišćanske misterije. Kod Kubertena proces stvaranja nije smisaoni i voljni akt, već besmisleni i spontani aktivizam koji sledi logiku evolucije koja se pojavljuje u obliku “progresa”. Kuberten ukida stvaranje čoveka od strane apsoluta (kao i stvaranje sveta od strane čoveka) i afirmiše “razvoj čovečanstva” koji se svodi na od čovekove volje nezavisni sled zakona evolucije koji se ispoljava u borbi rasa za opstanak. Moderna olimpijska misterija treba da omogući da se neopaziva sveprisutna moć kapitalizma, koja proističe iz određenih društvenih procesa i odnosa, usadi u biće čoveka i izazove religiozni zanos. Ni Kuberten ne pravi razliku između vernika i fanatika. U njegovoj olimpijskoj ideji nema mesta za sumnju, pitanje, sučeljavanje, za traženje smisla i odgovora… Kuberten daje prvorazredni značaj psihološkoj dimenziji i u tom kontekstu spektakularnoj predstavi koja čoveka uvlači u olimpijsku misteriju. Olimpijski ceremonijal je mehanizam sa kojim treba ukloniti razum i otvoriti put do podsvesti i “iz dubine duše” pridobiti čoveka. Olimpizam, poput hrišćanstva, insistira na kultnim radnjama, svojevrsnoj olimpijskoj liturgiji, koje po svojoj prirodi odgovaraju hipnotičkoj seansi sa kojom se uklanja razum i postiže potpuna integracija čoveka u postojeći svet. Strogo poštovana forma ceremonijala ima ritualni karakter sa kojim se ostvaruje svojevrsna iluzija: ritualnim ponavljanjem se stvara utisak da se ceremonijal ne odvija po volji ljudi, već da su oni samo izvršioci koji delaju voljom neke nevidljive sile koja sve drži u svojim rukama. U tom kontekstu pojavljuje se i “sveti” četvorogodišnji ritam održavanja igara, koji ni po koju cenu ne sme da bude prekinut, i koji postaje oblik iskazivanja večne dominacije sudbinske moći nad čovekom (Olympie eternelle!). Radi se, zapravo, o potrebi da se, putem olimpijskih igara, neprestano obnavlja vera u izvorne principe postojećeg sveta. Moderna olimpijska misterija nema veze sa bogovima i prirodnim silama, već sa vladajućim duhom kapitalizma koji, putem olimpijskog spektakla, treba prikazati u mističnom svetlu. U tom kontekstu, Kuberten se u stvaranju olimpijskog ceremonijala ne rukovodi hrišćanskom liturgijom, već nastoji da stvori predstavu koja daje mitsku i kultnu dimenziju zemaljskoj vladajućoj moći, slično pompama monarhije, vojnim paradama i velikim svetskim industrijskim izložbama – u kojima je pronašao uzor za spektakularizaciju olimpijskih igara. Otuda grandioznost, monumentalnost, militaristički duh i kitnjasti dekor postaju najvažniji segmenti olimpijske (dekorativne) estetike.

Ono što treba da pribavi posebnu dimenziju olimpijskom kultnom ceremonijalu je to što se sa njim “priziva besmrtni duh antike”, što znači da su olimpijske igre zamišljene kao svojevrsna spiritualistička seansa. Sport po Kubertenu nije proizvod modernog doba, već je oblik u kome je vaskrsao duh antike koji postaje nepresušni izvor svetlosti i toplote, što znači života. U svojoj “Odi sportu” Kuberten nadahnuto “peva”: “O sportu, zanosu bogova, destilacijo života! U sivoj dolini današnjeg života, neumornog u uzaludnoj muci, ti se iznenada pojavljuješ kao blistavi glasnik nestalih vekova, onih vekova kada je čovečanstvo moglo da se osmehuje…” (15) Da su moderne olimpijske igre zamišljene kao svojevrsna spiritualistička seansa ubedljivo pokazuje i zvanična “Olimpijska himna“: “Besmrtni duše antike, / Tvorcu istine, lepote i dobrote,/ Siđi, pojavi se, obasjaj nas svetlošću, / Na ovom tlu i pod ovim nebom, / Koje je osvedočeno neprolaznom slavom./ Udahni život i duh ovim plemenitim igrama! / Baci pobednicima vence od cveća koje ne vene, / U trci i u borbi! / Iskuj u našim grudima srca od čelika! / U tvojoj svetlosti, poljane, planine i mora, / Sijaju bojom rumene ruže i stvaraju prostrani hram, / U koji sve nacije hrle da ti se dive,/ O, besmrtni duše antike!” (16) Olimpijske igre postaju ceremonijal mističnog spajanja “besmrtnog duha antike” sa modernim dobom i kao takve oplodnja čoveka duhom antike – iz čega treba da se rodi pozitivni čovek. Radi se o autoritarnom (tiranskom) duhu kome odgovaraju olimpijski bogovi kao besmrtna gospodarska oligarhija koja simbolizuje neprikosnovenu vlast ratničke aristokratije nad radnim slojevima. U modernom dobu ova gospodarska moć nanovo silazi sa Olimpa na zemlju, da bi se pojavila u obliku buržuja koji postaje kapitalistički surogat antičkog “heroja”. Kuberten ukida sposobnost kapitalizmu da u svojim “nedrima” (Marks) začne ideje koje otvaraju mogućnost za prevazilaženje postojećeg sveta i na taj način ga lišava istorijske plodnosti, i koristi se “besmrtnim duhom antike” da “udahne novi život” kapitalizmu. On postaje, kao simbolični izraz vremena u kome je evolucija živog sveta dostigla svoj najviši i nedostižni nivo razvoja, svojevrsni “sveti Gral” koji će postojećem svetu obezbediti večnu mladost: olimpijske igre su ubrizgavanje životnog eliksira antičke Helade modernom svetu. Otuda takav značaj “svetog ritma” održavanja olimpijskih igara: one su, kao “festival mladosti” (Kuberten), regularna kura podmlađivanja kapitalizma i kao takve simbolični kraj istorije. Za razliku od antike i hrišćanstva koji besmrtnost vezuju za nebo, Kuberten besmrtnost spušta na zemlju. “Besmrtni duh antike” nije otelotvorenje nadzemaljske moći olimpijskih bogova, već mitski oblik pojavljivanja duha kapitalizma i način da mu se pribavi “kulturna” i “božanska” legitimnost. Zato Kubertenu ne smeta “činjenica” da je helenski svet propao. Duh kapitalizma je taj koji uzdiže antički duh iz pepela udahnjujući mu novi život i obezbeđujući mu večnost.

Olimpizam kao ideologija pozitivnog progresa je ukidanje transcendencije i afirmacija imanencije kao osnovnog principa razvoja sveta. Ne postoji bilo šta što nadilazi uspostavljeni svet, ili što se pojavljuje kao cilj u odnosu prema kome se određuje pravac kretanja civilizacije. U modernom olimpizmu nije bog taj koji određuje svrhu života, već se sve zbiva prema svrsi koja je zadata prirodnim tokom dešavanja (zakonima evolucije) i iz njega proisteklim progresističkim duhom koji ima kvantitativni i totalitarni karakter i za koji je “budućnost” otvorena. “Božansko pravo”, na koje se Kuberten povremeno poziva, nema ni apriorni ni nadzemaljski već dekorativni karakter i služi za stvaranje utiska o nepromenljivosti postojećeg sveta. Postoji identitet između ideala sveta i uspostavljenog sveta: olimpizam postaje pozitivna ontologija u kojoj se bitak svodi na bitisanje. Suprotnost između lažnog i istinitog, fenomenološkog i suštinskog “ukinuta” je u svetu činjeničnog. Budući da je Kuberten odbacio normativnu sferu, ne postoji mogućnost sučeljavanja uspostavljenog progresa sa idejom istinskog progresa. Kuberten je obesmislio svako vrednosno rasuđivanje o progresu, dok saznavanje sveta ima isključivo utilitarni i neposredno empirijski karakter. Jedino moguće pitanje je ono o meri progresa, koja se izražava u kvantitativnom uvećavanju materijalnog bogatstva vladajuće “elite” i povećavanju efikasnosti u obračunu sa slobodarskim radničkim pokretom i emancipatorskim nasleđem čovečanstva. Prvo je izraženo u olimpijskoj maksimi citius, altius, fortius, a drugo u “pravu jačega”, s tim što Kuberten podređuje “progres” socijalno darvinističkom principu: sve što je stvoreno mora postati sredstvo u rukama vladajuće klase za očuvanje poretka. Kao i kada se radi o demokratskim institucijama, i ovde Kuberten nastoji da eliminiše emancipatorske mogućnosti koje u sebi nosi razvoj moći čoveka da učini više, da ide dalje, da dela snažnije… Sve razvijenije produktivističke moći čoveka postaju izvorište tlačiteljske moći vladajuće klase: što više progresa, to manje slobode.

Kubertenovo humanité treći je sastavni deo olimpijskog “svetog trojstva”. Kao što je humanizam modernog doba nastao kao reakcija probuđenog čoveka na viševekovno nastojanje crkve da ga svede na sužnja “božje volje”, tako je Kubertenov humanité nastao kao reakcija imperijalističke buržoazije na ideje-vodilje Francuske građanske revolucije i emancipatorsko nasleđe građanskog društva – i u tom kontekstu na emancipatorske ideje hrišćanstva. Umesto “raba božjeg”, čovek postaje sužanj “prirodnih zakona” koji su otelotvorenje vladajućih odnosa: olimpizam “prevazilazi” hrišćanstvo socijalnim darvinizmom. Kuberten ne teži da otkrije “božansko u čoveku”, već da unese duh uspostavljenog sveta u njega, pri čemu je čovek samo sredstvo za ostvarivanje strateških ciljeva kapitalizma – pod plaštom “progresa”. Stvaranje karaktera i svesti pozitivnog čoveka i njegovo instrumentalizovanje radi postizanja neljudskih ciljeva osnov je Kubertenovog humanizma.

Hrišćanstvo je kritično prema postojećem svetu koji je samo privremeno ljudsko boravište: “istinski” i “večni život” počinje na nebu. Za Kubertena postojeći svet jedino je moguće i večno konačište čoveka, a ne prolazna stanica na putu ka nebu. Umesto težnje ka bogu, kod Kubertena dominira euforično utapanje u svakodnevni život putem bezumnog agonalnog telesnog aktivizma. Uprkos tome što idealizuje antiku, kod Kubertena je sadašnjost ta koja zrači u svim pravcima jer je u njoj ostvareno jedinstvo humanističkih ideala sa životom: postojeći svet je realizovani humanizam. Kubertenov humanizam zasniva se na mitu o antičkom društvu koji služi za izgradnju kulta postojećeg sveta. Za njega je ideal pozitivnog društva već ostvaren u antičkoj Grčkoj, i to u periodu njenog “srednjeg veka” u kome je uspostavljena potpuna dominacija rodovske aristokratije nad demos-om. Osnovna uloga mita o antici nije da pruži putokaz za ljudsku akciju, jer je antičko društvo neostvarljivi ideal, već da dokaže da je ideal humanosti već ostvaren u prošlosti i da je zato besmisleno usmeravati pogled ka budućnosti. Konstatujući da je helenizam “iznad svega kult humanosti u njegovom postojećem životu i njegovo stanje ravnoteže”, Kuberten se suprotstavlja religijama koje obećavaju sreću čoveku posle smrti. U staroj Grčkoj je, po njemu, “sam postojeći život bio sreća”. (17) Umesto težnje ka drugom (“višem”) svetu, beskrajno veličanje postojećeg sveta postaje najviši izazov za čoveka. Kubertenov obračun s hrišćanskim iluzornim svetom (u kome nema “bogataša” i “siromaha”, kao i “viših” i “nižih rasa”) zapravo je obračun sa samom idejom o boljem svetu, kao i verom i težnjom čoveka ka pravednom svetu. Smisao Kubertenovog idealizovanja antike je razvijanje čežnje prema svetu u kojem se u idealizovanom obliku pojavljuju vladajući principi postojećeg sveta nepravde koji nema alternative i koji je večan. To su “činjenice” koje putem olimpijske doktrine dobijaju karakter apsolutne istine. Jedino što čoveku preostaje je da se “pomiri” sa uspostavljenim stanjem stvari. Kuberten nudi potlačenima “sportsku republiku” kao kompenzaciju za bespogovorno trpljenje nepravde, ali ona nije paralelni svet sa postojećim, kao što je to slučaj sa hrišćanskim rajem, već prostor na kome se vladajući duh postojećeg sveta pojavljuje u čistom obliku, svojevrsno kapitalističko olimpijsko nebo, i kao takav trenažni kamp u kome se (telesnim i mentalnim drilom) razvijaju one osobenosti čoveka koje treba da omoguće njegovo potpuno uklapanje u postojeći svet. Hrišćanstvo seli čoveka na “drugi svet”; sport ga prikiva za postojeći svet.

Olimpijske igre su obred obogotvorenja osnovnih egzistencijalnih principa postojećeg sveta koje su otelotvorene u sportu: moderni olimpizam je kult kapitalizma. Otuda se pridaje prvorazredni značaj izgledu i ponašanju sportista, njihovoj “moralnoj čistoti”, kao i religio athletae koji treba da odgovara religioznom uzbuđenju (strahopoštovanju) sa kojim je antički atleta pristupao olimpijskom oltaru da bi se poklonio Zevsu. Antički uslov za učestvovanje na igrama da atleta nije uvredio bogove u modernom olimpizmu postaje zahtev da se nije ogrešio o principe amaterizma, što znači da se u borbi protiv drugih vodi fanatičnom verom u ispravnost i neprikosnovenost vladajućih principa postojećeg sveta, a ne lukrativnim interesima. Otuda Kuberten insistira na “olimpijskoj zakletvi” (serment olimpiques) kao najvišem religioznom činu pri čemu se učesnici “kunu” da će se pošteno boriti. O tome Bulonj: “Kako svaka religija podrazumeva poznavanje dogmi i produbljivanje jedne mistike, Kuberten zasniva na pedagogiji olimpizma upućivanje u olimpijsku filozofiju i praksu: zakletva koju takmičari polažu predstavlja u ovom slučaju jedan od rituala vezanih za ono što je sveto.” (18) Njihova zakletva nije upućena ni bogu (nadzemaljskoj sili) ni ljudima, već nevidljivom i vladajućem duhu kapitalizma. Olimpijske igre služe zato da se pokaže “čistota” tog duha i njegova neuništiva snaga, a sportisti su njegovo otelotvorenje i kao takvi svojevrsni “idoli” kapitalizma. Sve što oni rade dobija simboličan karakter, slično ponašanju vojnika na paradi – koji su personifikacija vladajućeg poretka. Odstupiti od strogo određenog šablona ponašanja znači ugroziti neprikosnoveni autoritet vladajuće moći.

Kubertenov humanizam nema uporište samo u helenističkoj kulturi, već i u jezuitstvu. Kauckijeva analiza odnosa između jezuitstva i humanizma pruža mogućnost da se bolje shvati priroda Kubertenovog humanité: “Jezuitstvo je humanizam koji je nešto intelektualno niži, koji je lišen idejne samostalnosti, kruto organizovan, humanizam nateran da služi crkvi. Razlika između jezuitstva i humanizma odgovara razlici između hrišćanstva iz doba Carstva i neoplatonizma. Jezuitstvo je ona forma u kojoj je katolička crkva usvojila humanizam, u kojoj se ona modernizovala i postavila, nasuprot svojoj dotadašnjoj feudalnoj bazi, na temelje koji su vladali društvom od šestnaestog pa sve do osamnaestog stoleća. Jezuitstvo je postalo najstrašnija sila reformisane katoličke crkve zbog toga što je najviše odgovaralo novim ekonomskim i političkim prilikama. Jezuitstvo se služilo istim oružjem koje je već koristio humanizam: nadmoćnošću klasičnog obrazovanja, uticajem na vladaoce, obzirima prema novčanim silama. Kao i humanisti, jezuiti su pomagali apsolutnu vlast, ali samo onog vladaoca koji je radio za njih. Kao i humanisti i oni su smatrali da nije u opreci s njihovim monarhističkim ubeđenjem ako treba poraditi na tome da se ukloni ličnost vladaoca koji im ne odgovara. Što se, međutim, novca tiče, jezuiti su išli dalje od humanista. Oni su zastupali ne samo interese novog načina proizvodnje, već su ga stavili i u svoju službu. Jezuiti su postali najveće evropsko trgovačko udruženje koje je imalo svoje kancelarije u svim delovima sveta ; oni su prvi shvatili da se misionar može isto tako dobro iskoristiti i kao trgovački putnik; oni su bili prvi koji su osnovali kapitalistička industrijska preduzeća u prekomorskim zemljama, na primer fabrike šećera.” (19) I kod Kubertena ne dominira verski, već lukrativno-pragmatični fanatizam. Jedan od najvažnijih principa njegove izvorne olimpijske ideje glasi: “Nije više Minerva, boginja mira i mudrosti, ta koja vlada svetom, već je to Merkur, bog preduzimljivosti, kretanja i trgovine.” (20)

I pored insistiranja na slepom poštovanju “činjeničnog”, Kuberten s “humanizmom” nastoji da pribavi vrednosni legitimitet olimpizmu. Na taj način Kuberten otvara mogućnost za razlikovanje “pravog” od “lažnog” olimpizma. Uprkos tome što svodi olimpizam na “kult postojećeg života”, Kuberten se tokom čitave svoje olimpijske karijere sučeljavao s realnošću olimpijskih igara, koje samo prate sudbinu kapitalističkog društva, sa aspekta vrednosnog modela olimpijskih igara koji je proistekao iz određenog (pozitivističkog) filozofskog koncepta i težnje ka njegovoj realizaciji (pozitivno društvo). Slika željenog sveta i u tom okviru vrednosni apriorizam prećutno je polazište Kubertenovog olimpizma. Pored toga, Kubertenov humanizam ima i onu ulogu koja je dodeljena olimpijskom “pacifizmu”: da na propagandistički način pokrije polje borbe za istinski humanizam i da se prikaže kao otelotvorenje istinskih humanističkih težnji čovečanstva. Korišćenje izraza kao što su “mir”, “međunarodna saradnja” i sl. za prikrivanje prave prirode olimpijskog varvarizma i pridobijanje naklonosti ljudi, govori o tome da je Kuberten bio svestan koje su istinske težnje ljudi – da bi one postale negativno polazište njegove olimpijske doktrine. Zbog toga je obračun s idejama vodiljama Francuske građanske revolucije jedan od glavnih ciljeva Kubertenove političke prakse: bez slobode, jednakosti i bratstva nema ni istinskog humanizma. Umesto “humanizma kao političkog ideala” (Mihailo Đurić), Kuberten nudi “novi” varvarizam, umotan u plašt humanističkih fraza, kao najviši politički ideal. Ni sa čim ograničena tiranija bogataške “elite” nad radnim slojevima, “nižim rasama” i ženom temelj je Kubertenovog (pozitivnog) humanizma.

Olimpizam i hrišćanske crkve

Na doktrinarnoj ravni olimpizam i hrišćanstvo odnose se kao vatra i voda. Vandalska strast sa kojom su hrišćani, u ime svoga boga, uništili Olimpiju, jedno od najvažnijih helenskih svetilišta i najviši simbol helenske duhovnosti, ukazuje na to da je provalija koja zjapi između ova dva pogleda na svet nepremostiva. U nastojanju da se obračuna sa slobodarskom borbom potlačenih, pragmatični Kuberten u crkvi vidi političkog saveznika, a sve ono u hrišćanstvu što može da doprinese efikasnijoj zaštiti postojećeg poretka postaje sastavni deo olimpijske doktrine i prakse. Paganin Kuberten se ne odriče hrišćanskog boga i ne preza da se pozove na božanski autoritet (“božansko pravo”) kada treba da dokaže neprikosnovenost i večnost principa za koje se zalaže. Njemu ne pada na pamet da, poput Ničea, uzvikne “Bog je mrtav!”, ni da se sučelji s katoličkom crkvom. Kubertenovo insistiranje na tome da je hrišćanstvo po svojoj vrednosti iznad drugih (“etničkih”) religija, i da je kao takvo potvrda rasne “superiornosti” bele nad “obojenim” rasama, upućuje na Kubertenovo nastojanje da uspostavi strateško savezništvo olimpijskog pokreta i katoličke crkve u krstaškom pohodu protiv kulturnog nasleđa i slobodarskog dostojanstva “obojenih” naroda. Iz istih razloga kao i njihov saborac Kuberten, “dobri hrišćani”, predvođeni aristokratijom, buržoazijom i klerom, sa blagonaklonošću gledaju na olimpizam i prihvataju da budu pokrovitelji modernih paganističkih olimpijskih svetkovina, a katolička crkva ide dotle da gospodu iz MOK-a, vrhovne sveštenike modernog olimpijskog paganizma, prima u Vatikanu sam papa (Pije XII) da bi im dao svoj blagoslov. Da stvar bude bizarnija, reči pensilvanijskog biskupa Talbota (koje se pripisuju Kubertenu): “Važno je učestvovati na ovim olimpijskim igrama, a ne pobediti.” – koje je on izgovorio 19. jula 1908. godine u katedrali Svetog Pavla u Londonu na misi koja je bila upriličena povodom održavanja Londonskih olimpijskih igara – postale su “humanistički” moto olimpijskih igara. (21) Radi se o vrhunskoj hipokriziji: oni koji pripadaju religiji koja je razorila antičku Olimpiju, najsvetije mesto helenske civilizacije, održavaju mise u “čast olimpijskih igara” i veličaju njihov “besmrtni duh”! I ovom prilikom se pokazalo da “ni đavo nije tako crn” ukoliko se radi o egzistencijalnim interesima crkve: “dobri hrišćani” se pozivaju na “antičku tradiciju” da bi se obračunali s kritičko-menjalačkom svešću i sačuvali uspostavljeni poredak. Zajednički interesi u borbi protiv sve jačeg radničkog (socijalističkog) pokreta, kao i u duhovnoj kolonizaciji sveta i očuvanju patrijalhalnog poretka, ujedinili su predstavnike i tako nepomirljivih duhovnih pokreta, kao što su to hrišćanstvo i olimpijski paganizam.

Hrišćanske crkve su pokazale “razumevanje” za “sport” daleko pre nego što je Kuberten uspostavio moderni olimpijski pokret. Već u vreme nastanka gradova u Italiji katolička crkva “blagonaklono” gleda na masovne “sportske” svečanosti građanstva, nastojeći da se pojavi u ulozi duhovnog patrona. Povlačenje hrišćanstva pred duhom novog doba izvodi se i u obliku postavljanja, od strane crkve, određenih zahteva za razvoj telesnih vežbi, sporta i olimpizma. Karakterističan je stav katoličke crkve: cura del corpo si, culta del corpo no – koji se pojavljuje kao odgovor na buđenje tela (čoveka) u renesansi i koji ima moralistički, a ne doktrinarni karakter. Kult telesne snage i izdržljivosti, kao izraz progresističke logike, prisutan je kod mnogih modernih hrišćanskih reformatora. Sa razvojem radničkog (socijalističkog) pokreta u drugoj polovini XIX veka, katolička crkva nastoji da iskoristi sport radi kanalisanja radničkog nezadovoljstva i uspostavljanja kontrole nad neradnim (“slobodnim”) vremenom radništva. Na to upućuje i osnovna intencija enciklike “Rerum novarum” pape Lava XIII iz 1891. godine (koja će više puta biti objavljivana u XX veku, zadnji put 1991.godine pod naslovom “Centisimo anno“). (22) U Engleskoj, kolevci kapitalizma, upotreba sporta za stvaranje “dobrih hrišćana” imala je dva oblika. Prvi, u prvoj polovini XIX veka, predstavlja pedagoški pokret Tomasa Arnolda koji od buržoaske mladeži telesnim vežbama i sportskim takmičenjima nastoji da stvori “mišićave hrišćane” koji će postati udarna snaga engleske imperije. Drugi, sa kraja XIX veka, nastoji da “kolonizuje” dokolicu radnika putem sporta i da ih duhovno integriše u uspostavljeni poredak u vidu “hrišćanskog socijalističkog pokreta”. Otvaranje “Koledža radnog čoveka” u Londonu, od strane Kingslija i Morisa, u kome su sportske discipline postale glavno sredstvo za stišavanje radničkog nezadovoljstva, predstavlja jedan od tipičnih oblika duhovnog porobljavanja radnika. U Francuskoj opat Didon, jedan od Kubertenovih duhovnih uzora, pokušao je da pod plaštom hrišćanstva razvije kod buržoaske mladeži duh borilačkog individualizma i kult telesne snage. Slično su činili “hrišćanski reformatori” u drugim evropskim zemljama i SAD (poput protestantskog pastora Džemsa Najsmita koji je zvanični “otac” košarke) nastojeći da slede “duh novog vremena” i sačuvaju svoje “stado” od novih ideja koje ugrožavaju uspostavljeni poredak. Umesto apostola hrišćanstva, “hrišćanski reformatori” postaju apostoli kapitalizma koji pripremaju teren za ustoličenje nove olimpijske (paganističke) religije koja treba da postane glavna integrišuća duhovna snaga društva i sačuva kapitalizam od propasti. Hrišćani su razorili antičku Olimpiju; moderni olimpijski pagani, na čelu sa Kubertenom, sa još većom vandalskom strašću su se obračunali s hrišćanstvom i naterali hrišćanske crkve (kao i druge verske zajednice) da prihvate njihovu globalnu dominaciju. Kapitulacija hrišćanstva pred modernim olimpijskim paganizmom jedan je od oblika u kome je kapitalizam deklasirao hrišćanstvo.

Tipičan primer “hrišćanizovanja” modernog olimpizma predstavlja “Teološko promišljanje ljudskog dostojanstva u sportu – na primeru olimpijskih igara” teologa Paula Jakobija. (23) Polazeći od zaključaka II vatikanskog koncila, on u “zahtevu za jedinstvom” sveta vidi osnovni način opravdavanja olimpijskih igara i tumačenja Kubertenove olimpijske doktrine. O čemu je zapravo reč jasno proističe iz samog naziva pod kojim je koncil održan: “Crkva i današnji svet“. Radi se o nastojanju katoličke crkve da očuva opstanak prilagođavajući se kapitalistički degenerisanom svetu u kome ima sve manje mesta za veru. Otuda Jakobi u prvi plan ističe Kubertenov zahtev za ponovnim razvojem religioznog osećanja, “previđajući” da je za Kubertena olimpizam pre i iznad svega “kult postojećeg sveta” i kao takav radikalno odbacivanje hrišćanske ideje o “drugom” (boljem) svetu. Do kakvog apsurda vodi nastojanje da se izvrši hrišćanizovanje modernog olimpijskog paganizma pokazuje i pokušaj Jakobija da, pozivajući se na knjigu Jozefa Racingera “Hrišćansko bratsvo“, olimpijsku ideju poveže sa idejom mira i bratstva među ljudima pod božjim okriljem. Jakobi ide tako daleko u veličanju olimpijskih igara da u njima vidi nagoveštaj “novog društva” u kome će vladati “pravila fair-play-a, tolerancije, pravde, ljudskog dostojanstva, mira, solidarnosti, bratstva, slobode”. (24) Olimpijske igre postaju sredstvo za realizaciju “utopije” u koju spada i “božansko carstvo na zemlji”. Reči pape Pavla VI: “U zajedničkom delu ljudi otkrivaju da su braća” – postaju ideja-vodilja olimpijskog pokreta. (25) Odnos hrišćanskih crkava prema olimpijskom paganizmu pokazatelj je njihovog pravog odnosa prema hrišćanstvu. U nastojanju da ojačaju svoj sve slabiji društveni položaj, one su hrišćanski humanizam bacile pod noge primitivnom olimpijskom paganizmu i na taj način pokazale da je pozitivizam (odbrana kapitalizma) osnov crkvenog “hrišćanstva”. U tome se nalazi odgovor na pitanje zbog čega Kuberten i njegove pristaše, članovi katoličke crkve, nisu, zbog propovedanja paganizma i organizovanja olimpijskih igara kao paganističke “crkve”, bili izbačeni iz nje, već su prvo prećutno, a kasnije otvoreno podržani od pape i katoličkog klera, kao i od aristokratije i buržoazije – sve “dobrih hrišćana”. Jedan od najboljih komentara o hrišćanskoj hipokriziji dao je Kaucki konstatacijom da “katolički fanatizam papstva nije bio verski fanatizam, već u crkvene forme zaodenuti fanatizam gramzivosti”. (26) Ako bismo pokušali da ukratko definišemo izvornu prirodu modernog olimpizma, onda bi “fanatizam gramzivosti” bila njegova najtačnija odredba: Kubertenov “kult humanosti” nije ništa drugo nego kult gramzivosti.

Ceremonija “sahrane” Kubertenovog srca u “Olimpijskoj dolini” (danas “Dolina Pjera de Kubertena“), koju je Kuberten poverio nacistima kao izvršiocima njegovog olimpijskog testamenta i “svetim” čuvarima (njegove) olimpijske ideje (koja je izvršena bez prisustva katoličkog klera), ukazuje na odnos olimpizma prema hrišćanstvu. Kuberten nije svoju “dušu” poslao na nebo, nego ju je, na “najsvetijem mestu” paganske Helade, preko svog srca (koje je bilo ugrađeno u spomenik) simbolično spojio sa “besmrtnim duhom antike”. “Hrišćansko” u celoj stvari je to, što je njegovo srce postalo svojevrsna (olimpijska) relikvija poput sasušenih delova leševa hrišćanskih “svetaca”. U svakom slučaju, “sahrana” njegovog srca nije imala duhovni već propagandistički karakter: Kuberten je “otišao u večnost” po istom (banalnom) scenariju po kome je nastojao da organizuje “svoje” olimpijske igre.

Fusnote

(1)Pierre de Coubertin,The Philosophic Foundation of Modern Olympism,U: Pierre de Coubertin,The Olympic Idea,131.s.

(2)Uporedi: Claude-Henri de Saint-Simon,Izbor iz đela,275.s,Školska knjiga, Zagreb,1979.

(3)Everi Brendidž,predsednik MOK-a od 1952-1972.i odani Kubertenov sledbenik, na sledeći način izlaže temeljeolimpijskog univerzalizma: “Olimpijski pokret je religija koja odgovara XX veku, religija sa univerzalnim zahtevom koja u sebi sjedinjuje sve osnovne vrednosti drugih religija. Jedna moderna, uzbudljiva, životna, dinamična religija, privlačna za mlade, a mi iz MOK-a smo njeni sledbenici. Tu nema nikakve nepravde na osnovu pripadnosti kasti, rasi, familiji ili zbog novca. Na sportskom polju svako pobeđuje ili gubi na osnovu sopstvenog učinka. Amaterizam, veće vrednovanje učestvovanja nego pobede, donosi uspeh u svim oblastima. Telesni trening održava zdravlje. Princip drugarstva u sportu je zlatno pravilo. Prijateljsko zbližavanje na sportskom polju vodi ka međusobnom razumevanju i miru. U istoriji se ne može pronaći ni jedan sistem principa koji su tako daleko i tako brzo rasprostranio kao briljantna Kubertenova filozofija. On je zapalio baklju koja će obasjati svet.” (Avery Brundage, “Schluss der Eroffnungsrede zur 62.IOC-Sitzung am 6.10.1964 in Tokio”; Bulletin des IOC, Kod: Christian Graf von Krockow,Sport und Industriegesellschaft, 7,8.s.Piper, Munchen,1972.) To piše čovek koji je na ulazu u svoj hotel u Čikagu držao natpis “Zabranjeno za Jevreje, crnce i pse!”; koji je tražio da se u SAD po uzoru na nacističku Nemačku otvore koncentracioni logori za Jevreje i komuniste; koji je bio član Lindbergove Fašističke partije; koji je opravdao nacistički genocid nad Jevrejima, Romima i Slovenima; koji je do kraja života ostao neprikriveni obožavalac Hitlera; koji se odlučno suprotstavio obustavljajnju američke invazije na Koreju, jer to predstavlja “strahoviti gubitak obraza za belu rasu u celoj Aziji” i koji se “proslavio” kao fanatični branilac Južnoafričkog rasističkog režima!

(4)Pierre de Coubertin,”Ode to Sport”,U:Pierre de Coubertin,The Olympic Idea,39.s

(5)U: Baron Pierre de Coubertin,Olympische Erinerunngen,109.s

(6)U: Pierre de Coubertin,Olympic Idea,18,19.s.

(7)Novi zavjet,365.s.

(8)Uporedi: Fridrih Niče,Tako je govorio Zaratustra,67.s.

(9)Pierre de Coubertin,”The Philosophic Foundation of Modern Olympism”,U: The Olympic Idea,131.s.

(10)Novi zavjet,398.s.Preveo Vuk Stefanović Karadžić,Prosveta/Nolit,Beograd, 1987.

(11)U: Pierre de Coubertin,The Olympic Idea,56.s.

(12)U: Pierre de Coubertin,The Olympic Idea,109.s.

(13)U: Jean-Marie Brohm,Le Mythe olimpique,431.s.

(14)U: MacAloon J.John,This Great Symbol,59.s.

(15)Pierre de Coubertin,”Ode to Sport”,U:Pierre de Coubertin,The Olympic Idea, 39.s.

(16)U: The Olympic Movement,International Olympic Committee,81.str,Lausanne, Switzerland,1984.

(17)U: Pierre de Coubertin,The Olympic Idea,109.S.

(18)Uporedi: Iv-Pjer Bulonj,Olimpijski duh Pjera de Kubertena, 166, 167. s. U intervjuu sa A. Langom koji je 27.8.1936. godine objavljen u listu “Le Journal” Kuberten konstatuje: “Što se tiče spora oko amaterizma, kao i ljutnje kod nekih koju je izazvala olimpijska zakletva, dozvolite mi da se nasmejem. Prvo, nema, niti je ikada bilo amaterizma. Drugo, nema ni jedne reči u zakletvi, koju sam pažljivo sastavio, koja se odnosi na amaterizam. Detinje prepirke. Jedino što je važno je olimpijski duh,sve ostalo je priča.” (U: “Quel Corps?”, maj 1980, N.16. s. 40.) Kuberten je još određeniji u magazinu “L’ Auto”-u od 4. i 5. septembra 1936. godine: “Ah, kako je dosadna i glupa ta priča o olimpijskom amaterizmu! I kako mi se stalno prebacuje – i to uvek bez razloga – zbog tobožnje hipokrizije olimpijske zakletve. Ali, pročitajte tu čuvenu zakletvu čiji sam ja srećni i ponosni tvorac. Gde vidite da ona zahteva od atleta, koji se pojavljuju na olimpijskoj stazi,amaterizam za koji sam prvi rekao da je nemoguć? Jedino što sa tom zakletvom tražim je – sportska lojalnost. No, sportska lojalnost nije svojstvena samo amaterima. Poznajem profesionalne sportiste kao i cirkuske profesionalce koji imaju sportski duh na kojem većina amatera može da im pozavidi.” (U: “Quel Corps?”, maj 1980. N. 16. s. 41.) Pedeset godina se Kuberten beskompromisno borio protiv profesionalizma nazivajući profesionalne sportiste “cirkuskim gladijatorima”, a novac “najvećim neprijateljem” sporta i olimpijske ideje. U tom kontekstu on je uveo i “olimpijsku zakletvu” sa kojom je trebalo ojačati veru u amaterske principe i učvrstiti postojanost religio athletae – bez čega olimpijske igre postaju umesto “crkve”,u kojoj će se narodi sveta klanjati najvišim vrednostima kapitalističkog društva, banalna “vašarska” predstava. Koji je razlog za ovakav zaokret, pri čemu se čak i cirkuski zabavljači pojavljuju kao izazov za sportiste amatere? Da li njega treba tražiti u Kubertenovoj “šizoidnosti” koja će, po Bulonju, doživeti kod “ostarelog” Kubertena svoju kulminaciju nakon održavanja nacističkih Olimpijskih igara, ili o Kubertenovom strahu da će, ukoliko ne prihvati neminovni trend profesionalizacije olimpijskih igara, njegovo ime vremenom izbledeti u olimpijskoj istoriji? U svakom slučaju, u Kubertenovoj progresističkoj koncepciji, koja u principu “većeg napora” i shodno njemu u potpunoj posvećenosti “intenzivnom” telesnom vežbanju vidi jednu od glavnih odlika “sportskog duha”, ima dovoljno prostora za (demagoško) opravdavanje profesionalizma. Interesantni su i stavovi, u vezi s ovim pitanjem, Kubertenovih naslednika na mestu predsednika MOK-a i njegovih najznačajnijih sledbenika. Govoreći o profesionalnom sportu prilikom otvaranja zasedanja MOK-a u nacističkom Berlinu 1936. godine, tadašnji predsednik MOK-a, belgijski grof Baje-Latur, konstatuje: “Trebalo bi da se zajednički borimo protiv trgovine u sportu,težeći da sportu očuvamo njegovu plemenitost i potrebu razvijanja. To će ostati princip Međunarodnog olimpijskog komiteta,na osnovu koga se i održava njegov autoritet i dobar glas.Svi pokušaji da se tu nešto izmeni ostali su bezuspešni i zato budimo gordi što smo mi prva veza između naroda i što više nego ma koja druga organizacija radimo na sporazumu među narodima.” (“Vreme”, 1. avgust 1936.) Suprotstavljajući se tendenciji da olimpijske igre postanu sastavni deo “industrije zabave”, Kubertenov “genijalni prijatelj” i organizator nacističkih Olimpijskih igara Karl Dim se, na proslavi povodom osnivanja Nacionalnog olimpijskog komiteta Zapadne Nemačke u Bonu (24. septembar 1949. ), poziva na Kubertenovu “lepu izreku” da “sport treba da se odluči, da li će biti vašar ili crkva”, koja treba da bude stalni orijentir u borbi protiv profesionalizma. (Carl Diem, Der Olympische Gedanke, 95. s, Carl-Diem-Institut, Koln,1967.) U avgustu 1954. godine Dim konstatuje da je Kuberten bio svestan “da će olimpijske igre opstati onoliko dugo, koliko svetski sport iskazuje stvarnu pripadnost amaterizmu. Ukoliko on postane pozornica profesionalaca, onda će izgubiti svoje dostojanstvo i magiju, a odmah zatim i svoju finansijsku potporu.” (Carl Diem, Olympische Gedanke, 22.s.)

(19)Karl Kaucki,Tomas Mor i njegova utopija,90,91.s.Pod.K.K.Kultura,Beograd, 1967.

(20)Pierre de Coubertin,Textes choisis,III tom,484.s.

(21)U: Karl Adolf Scherer, 100 Jahre olympische Spiele, 60. s. Harenberg, Dortmund, 1995.Te reči će Kuberten saopštiti kao svoju misao pet dana kasnije, 24. jula, na banketu kod lorda Disboroua (Lord Desborough) i to na francuskom: “L’ important dans ces olympiades, c’ est moins d’ y gagner que d’ y prendre part.” Uporedi: Karl Adolf Scherer, isto, 60. s.

(22)Uporedi: Milorad Ekmečić, Srbija između srednje Evrope i Evrope, 14, 15.s. Politika,Beograd.1992. Nakon posete SAD 1889. i susreta sa tamošnjim katolicima Kuberten je, po kazivanju Mekaluna, bio “bolje pripremljen nego većina njegovih zemljaka za Rerum Novarum pape Lea XIII”, a to je uticalo i na njegovo kasnije nastojanje da kod Vatikana izdejstvuje prihvatanje olimpijskih igara. (Uporedi:Mac Aloon J,This Great Symbol,114.s.)

(23)Uporedi: Paul Jakobi,”Theologische Uberlegungen zur Menschenwurde im Sport – am Beispiel der Olympischen Spiele”,U: Paul Jakobi/Heinz-Egon Rosch (Hrsg.),Sport und Menschenwurde,Matthias-Grunewald-Verlag,192-2o3.s,Mainz, 1982.

(24)Isto,202.s.

(25)Isto,203.s.

(26)Karl Kaucki, Tomas Mor i njegova utopija, 88.s. Na hipokriziju koja vlada u “hrišćanskim krugovima”, kada je reč o sportu, ukazuje i nedavna poseta (svojevrsno hodočašće) monaha iz Hilandara, jednog od najvećeg svetilišta pravoslavlja, fudbalskom klubu “Crvena zvezda”, najvećem bastionu modernog paganizma na ovim prostorima, kojom prilikom su oni predstavnicima “Crvene zvezde”, fanatičnim propagatorima i čuvarima paganističkog kulta, “uručili poklon” u vidu kopije ikone “Trojeručice” – najsvetijeg simbola pravoslavlja!

„Врхунски тенисери“ – јаничари „новог светског поретка“

„Још један фантастичан успех Новака Ђоковића!“. „Нова медаља за Нолета!“ „Још једна освојена титула!“. … То су само неки од наслова из наше штампе.

Да ли, уистину, имамо разлога да се радујемо?

Због чега је победа спортиста на међународној спортској сцени толико значајна за нацију? Када се трезвено анализирају чињенице, на спортским теренима појављују се „тенисери“ који су плаћеници капиталистичких група које се појављују у виду „спонзора“ и које организују тениске турнире као део своје рекламне кампање.

Један од најважнијих разлога због којег „врхунски“ спортисти имају такву популарност међу „обичним“ људима је тај, што побеђују „представнике“ других држава и нација. Они пружају могућност да се људи поистовете са њима и доживе себе као „победнике“.

„Врхунски спортисти“ су мамац за људе који су поражени у све суровијем капиталистичком свету и који су као такви лишени могућности да буду вредновани на вредносној лествици капитализма.

„Победили смо!“ – то је поклик који може да се чује широм планете када „представник“ једне нације победи „представника“ неке друге нације.

Путем борбе за победу на спортском пољу изазива се националистичка хистерија путем које се друге нације и државе своде на „противнике“.

Спорт је најважније политичко средство са којим се уништава осећање заједништва међу људима. Путем спорта људи се претварају у непријатеље, а свет у ратиште.

У спорту је легално убити „противника“, наносити тешке телесне повреде, уништавати децу, уништавати своје тело и психу стварањем садо-мазохистичког карактера…

Настојање да се победи други човек и на тај начин докаже сопствена „вредност“ води човечанство у уништење.

„Врхунски спортисти“ нису „национални хероји“, већ су јаничари „новог светског поретка“, а то значи мултинационалних корпорација које користе спортисте као своје рекламне паное у све беспоштеднијем економском рату који уништава природу и човека као природно и хумано биће.

Све веће суме које добијају „врхунски спортисти“ пропорционалане су све већој беди у којој живе радни слојеви.

Њихова улога је да униште културно наслеђе човечанства и у том контексту културну самосвест нација.

Неважно је одакле спортиста потиче. На спортском терену он се појављује као обезличени гладијатор, цуркузанер или каскадер „новог светског поретка“.

Коцкарска еуфорија постала је саставни део „врхунског спорта“. Није довољно што власници спортског show-business-a стварају од младих на стадионима и у спортским халама идиотизоване „хулигане“, већ отварају коцкарнице у виду „спортских кладионица“ и стварају од младих коцкарске фанатике.

Развој коцкарске еуфорије представља један од најпогубнијих начина на који се убија људско и национално достојанство и млади претварају у капиталистичке протуве.

То што „врхунски спортисти“ организују „хуманитарне акције“ и „хуманитарне фондације“ представља најпрљавији начин на који настоје да се додворе потлаченима.

Само најгори подлаци могу да користе болесну децу и унесрећене да би себе приказали као „добротворе“.

У полеђини „хуманитарних“ акција крије се настојање „националних хероја“ да избегну да плаћају порез. То иде дотле, да изимају друга држављанства да би избегли да плаћају порез „својој“ држави. Само „врхунски тенисери“ дугују држави Србији на десетине милиона евра и долара.

Да „врхунски спортисти“ не знају за срам показује и то, што купују од попова највиша религиозна знамења да би се и на тај начин додворили јавности. Готово да нема „врхунског спортисте“ који није купио орден „Светог Саве“ од Српске православне цркве.

Тенисери са својим рекетима само привидно ударају тениску лоптицу. Заправо, они са својим рекетима ударају људе у главу лишавајући их памети и слободарског достојанства.

Не победа над „представницима“ других народа и држава, већ сaрадња са другим народима и државама путем културних и еколошких садржаја представља једину могућност да човечанство сачува живот на Земљи и преживи.

Људовање: Гост Љубодраг Симоновић Дуци – 30.01.2015.

Љ

Гост у најновијој емисији телевизије Републике Српске “Људовање” ( http://lat.rtrs.tv/av/pusti.php?id=45187 ), био је Љубодраг Симоновић Дуци, који је у свом познатом динамичном и убедљивом маниру говорио о опасностима за човечанство од свеуништавајућег капитализма, као главног доминантног поретка за обробљавање и уништавање човека и човечанства. Једини начин да се уништи капитализам је борба, али капитализам има разне “инструменте” како да преокупира човеков ум и излуди га путем спорта, спортских спектакла, разних медиокритетских серија, филмова… не би ли га тако обробљеног и хипнотисаног спречио да се освести и прогледа, да изађе из тог зачараног фејзбук-ТВ конпензативног света и лудила, да тако види и сагледа праве узроке своје несреће и лошег живота, да устане и бори се за свој егзистенцијални опстанак и нормалан живот, како својих породица, тако и својих нација.

Уредник и водитељ емисије “Људовање” је Веселин Гатало.

Људовање: Гост Љубодраг Симоновић Дуци – 30.01.2015.

Линк ка видео прилогу на YouTube
Видео прилог можете скинути преко овог сајта.

Noviji tekstovi

Poslednji Komentari

Arhiva

Kategorije

Meta Linkovi

Pratite Ducijev rad i na fejsbuku